| Marija Andrijašević Leona Vinchi 1. Našao sam lančić. Jučer, na putu do škole. Zapravo, dok sam virio sa zidića i promatrao razrednicu kako izlazi iz auta, otvara stražnja vrata, naginje se, suknja se podiže iznad listova, otkriva zelene vene pod bež hulahupkama, i jednu zmijoliku utvaricu što joj klizi između nogu, pod vrh cipele, tik pod stražnji kotač. Pričekao sam da popravi frizuru, rukama ispegla košulju i haljinu na sebi, s krova uzme sve što je gore naslagala – ko oni preprodavači s TTTS-a gdje me ćale vodi svake nedjelje i prodaje naše dragocjenosti, i ramenom gurne vrata škole. Iza zatamnjenih stakala, pratio sam je i prije, ne brine ni o čemu, samo juriša ravno u učionicu i maše rukama i šiškama na pozdrav, odagna sve od sebe na pozdrav, zapravo. Lijevo-desno-pravo, nema nikoga, zatrčao sam se, zgrabio lančić i zakucao glavu u pod težinom ruksaka što mi je kliznuo s leđa ravno na potiljak. Čelo puno kamenčića, jebemti, usta isto, i jedna mi se nauljena matica zalijepila za obrvu. Pljujem, trijebim se, ližem prste i namještam kosu u retrovizoru kombija koji me zaklanja i od boga i svjedoka. Lančić sam zgužvao u prednji džep svojih ispranih reba, drobio ga pod prstima sve vrijeme što sam proveo ispred škole s dečkima iz razreda. Tamo sam, a nisam tamo. Dule, on sjedi sa mnom od petog osnovne, zajebava me da si mijesim jaja i da prestanem, guram mu prste pod nos, za ekipu, ne znaju da sve što govore ne čujem nego nagađam, tako smo uigrani. Nestrpljiv sam, čekam da podvornik pritisne školsko zvono, da požurim do zahoda i u praznoj kabini promotrim ovaj svjetlucavi nalaz. Ako stignem. Izgubila sam zlatni lančić, rekla nam je odmah na početku sata, zadnji ga je put vidjela u retrovizoru, dok se vozila u školu, jako je vrijedan, dobila ga je od važne osobe, ima privjesak u obliku knjige i ugraviran stih, emotivna je vrijednost, nema nikakve druge. Drži se za vrat dok to priča, trlja ga prstima koji rastvaraju prva dva botuna njene košulje i otkrivaju da je sastrugala sa sebe roza boju kože u crvenu. Druga je ruka na boku, gleda kroz prozor, govori: sve sam pretražila, sve, zbornicu, učiteljski kabinet, zahode, automobil… Ispričavam se unaprijed ako danas budem malo smetena. Krajičak usne okrzne u kratki osmijeh i iz njega mi u želudac torpedira mučninu. Već smo zaboravili na lančić, pa i ja koji sam ga imao kod sebe, kad se okrenula prema nama, s kredom u ruci i dodala: jesam rekla da ću nagraditi nalaznika? Dobit će pet iz zalaganja, i darovat ću mu knjigu koju želi…, stane i zamisli se, ne mora ni završnu zadaćnicu pisati. Pogled joj se zadrži na meni, srednji red, zadnja klupa, sav taj žamor i hukanje razreda koji će se dati u potragu odnio je baš do mojih obraza. Osjećam kako se po njima širi stihija od nelagode, straha, zna da sam ja, zna da sam ja, ne zna da sam ja, kako bi znala, i evo je, pokraj moje klupe, stavlja mi bijelu maramicu na otvorenu gramatiku i tiho zbori: Obriši čelo. I pričekaj u razredu nakon zvona. Dule me šuta pod stolom, kesi se, piše na korice bilježnice NAJEBA SI. Šta Dule zna. |
| Marija Andrijašević (1984., Split) hrvatska je pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “davide, svašta su mi radili” iz 2007. iste godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. Njena je poezija uvrštena u suvremene pjesničke antologije („I u nebo i u niks“, „Hrvatska mlada lirika“…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana „Voci di donne della ex Jugoslavia“. Povremeno je prevodila poeziju za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. U 2018. primila je godišnju stipendiju Ministarstva kulture za još neobjavljeni prvi roman (radnoga naslova) „Grad na vodi“. Leona Vinchi je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi. |