Priča “Vesna” sadržajno i stilski predstavlja iznimno ostvarenje koje, kroz lik žene koja pred nadolazeću oluju obrađuje šljivik, istražuje teme odnosa prema prirodi, transgeneracijskog prijenosa znanja, braka, osobnog ispunjenja i neuspjeha. Između svakog udarca motikom, Vesna kontemplira o zemlji koja postaje metafora njezina tijela i života. Riječ je o djelu koje kroz jednostavne ali moćne elemente poput “sunca, kišnice i minerala iz zemlje” gradi slojevit svijet čiji su korijeni u prošlosti, ali suštinski je usmjeren prema naprijed. Uvidi izbijaju iz napukle kore, a paralelno se razvija priča o fizičkom gašenju protagonistice. Pripovjedačka vrijednost leži i u izbjegavanju (samo)sažaljenja – tekst održava i pogoni osjećaj svrhe koji ima i njegova junakinja, a sve to rezultira izuzetnom zaokruženošću priče.

Bijeli zec istražuje potrebu za osobnim prostorom tamo gdje ga nema. Kada se u 34 kvadratna metra života pokušava smjestiti jedan odnos zajedno sa svim osjećajima, očekivanjima i preispitivanjima, pomoć će trebati tražiti od virtualnog i nevidljivog, što će otvoriti pitanja o motivima same potrebe. Sposobnost autorice da kroz žive slike, socijalnu perspektivu i introspekciju pripovjedača prenese kompleksan motiv unutarnje borbe i emocionalne izolacije čini priču “Bijeli zec” iznimnim djelom koje zaslužuje priznanje.

Priča “Ništa neće biti kao prije” pažljivo je, višeslojno i suptilno zbijena cjelina koja pred čitateljicu prostire društvenu analizu, elemente znanstvene fantastike, coming-of-age narativa i spekulativnog realizma. Pripovijedanjem kroz oči adolescentice Stelle, preispituju se odnosi unutar obitelji, ali i otuđenost, tjeskoba i neizvjesnost modernog društva i svijeta. Središnja ideja o promjeni pritom vješto balansira između univerzalnog (neizbježna transformacija svijeta) i intimnog (Stellin osobni rast i sazrijevanje). Knjižnica se ispisuje kao prostor stabilnosti i izolacije, koji je u kontrastu s vanjskim svijetom punim kaosa. Elementi znanstvene fantastike unose dodatnu uzbudljivost u razvoj priče i koriste kao metafora za ljudski strah od nepoznatog. Minimalističkim, ekonomičnim i fino uigranim tretmanom jezika, autorski glas vješto gradira napetost, a priču-ogledalo obavija atmosferom melankolije i otuđenosti koja i nije toliko drugačija od one aktualne i klimave, izvantekstovne stvarnosti.