Ivana Bodrožić
Imala je Marija stan, ali su zajedno s njegovom bolešću švicarci došli na naplatu pa ga je morala prodati. Imala je i posao, sve do nedavno radila je u toaletu u katedrali, dok jednog dana na vrata nije došla inspekcija. Potaknuti nedavnom reportažom jednog uvaženog domaćeg tjednika o stanju javnih vecea u gradu, u kojoj je Marijin toalet bio ocijenjen slabom trojkom i to ne zbog prljavštine i neuređenosti, nego zbog brbljave gospođe koja je svima željela ispričati svoj život. Marijin život, kao i kod mnogih žena nije bio jednostavan, to je novinarku uvaženog tjednika posebno iziritiralo.
Jednoga su jutra, inspektori nahrupili ozbiljno kao inkvizicija.
Prilikom testiranja zanimali su ih čistoća, uređenost, imaju li toaletni papir, sapun za ruke, kakav im je miris, te ažurnost čistačica. Marijin toalet nije bio kao onaj u pothodniku na Glavnom kolodvoru, pun plijesni, prljavštine, bez papira za ruke i s pokvarenim sušilima. Marija je vodila računa o svemu, donijela je čak i buketić umjetnog cvijeća na stol, jedno bi se nekada znala raspričati s klijentima, pa nije uvijek brzo reagirala. Teško joj je padala usamljenost i taj svijet vani, pun turista i vjernika koji na nju nije obraćao nikakvu pažnju, toliko joj je nedostajao razgovor s njim. Umjesto njega, tu su sada prolaznici – klijenti – kako je naglasio šef.
A klijenata je bilo svakakvih, od onih s vrećama praznih boca koje nije imala srca odbiti, jer i njima je nekad bila sila, pa da ne čuče po zapuštenim haustorima, sve do onih poput mladog profesora s posebnim sjajem u oku, koji je uvijek obavljao veliku nuždu i nikad nije puštao vodu. Inače, to je običavao raditi po čitavom gradu. Marija ga je, dolazeći na posao, znala viđati kako ulazi u jednu od impresivnih kaptolskih zgrada.