Ivana Bodrožić

I tako su toga dana, tri rečena mušketira, trojica ozbiljnih i dostojanstvenih muškaraca važnog inspektorskog posla, banuli u mali prostor toaleta. Jedan je, brz kao metak, na nesreću, uletio u kabinu netom nakon što je iz iste mladi profesor izjurio.

Drugi se zaputio u vece za invalide, njega je doslovno prestravio vrabac koji je ulepršao kroz ventilaciju, ne mogavši pronaći izlaz. Možda je, međutim, najvažnija od svega bila je činjenica da je šogorica trećeg inspektora, koji je samo šutio i nešto zapisivao, već dugo bila nezaposlena, a u poslu s toaletima, katedralni je bio poželjan. Kao i sve u blizini Kaptola pa makar vonjalo po… znate već po čemu.

U svakom slučaju, inspektori su bili neumoljivi spram nesretnom spletu okolnosti. Marija nije imala dobar osjećaj kad se tog dana vlakom vraćala kući, sva se nekako snuždila i iako je inače bila pričljiva, samo je kimanjem glave pozdravila mlađu ženu koja je sjedila nedaleko od nje, a radila je u voćarni u pothodniku. Marija ju je znala iz prvog jutarnjeg vlaka. Mjesto kraj njezine poznanice htio je zauzeti stariji muškarac, no na sjedalu je stajala torba. Isprva je djelovao gotovo simpatično:

– Ima torba kartu?

Kad ju je žena maknula, nastavio je:

– Kae, sve vi ženske s tim torbama, k’o kraljice, jeba te bog, a ja nek’ stojim!

Žena je okrenula glavu i počela usredotočeno gledati kroz prozor.

– Nula kulture, nula! Sve vi se fino školujete, muzete starce do smrti, nećete delat’, nećete rađat’, i kad završite sve te fakultete, kaj bude od vas, kurve i glupače! Niš’, zato nam država i propada, jebate bog! Eee, Hitlere, vrati se, pa uvedi reda! Sad bu meni još i Turčin govoril kak da svoju ženu tretiram! Iz Istambula, jeba te bog! Zakaj smo ratovali, sve otišlo u pičku materinu, a ona torbu nakelji meni na stolicu! Bog te mazo!

Marija je slušala napola, osjećajući kako je nešto unutra ždere, a ujedno i raste, kao da će ju pojesti i izletjeti iz nje istodobno. Očima je pokušavala dozvati kolegicu da se okrene i da joj ponudi mjesto, ali ubrzo je došla njezina stanica pa je morala van.

Iste večeri nazvao ju je šef:

– Čuj Marija, meni je žao, ali inspekcija nije bila zadovoljna, a znaš kako je, nama dolaze i turisti i vjernici, mi smo prva, da tako kažem, stepenica prema Kaptolu, a Kaptol je ono najviše i najsvetije u Zagrebu, u Hrvatskoj, da tako kažem. Nemoj šta zamjeriti i bog te blagoslovio.”