Ivana Bodrožić
Vlak se nakon njezine stanice brzo napunio, kad je stao, svi su se ustali, uključujući muškarca preko puta nje na kojeg dotad, zadubljena u svoje misli, nije obratila pažnju. Kako je mjesto bilo prazno, na njega je odložila torbu s oglasima da joj ruke budu slobodne dok se oblači. Tek kad je progovorio, prepoznala ga je:
– Kae, vrećice budu sedile, jebate bog…
Onda najednom, ono što ju je žderalo, izletjelo je van!
– Jebo tebe da te jebo!
Gotovo je skočila na njega, iznenađena riječima koje su joj izlazile iz usta. Muškarac je, naravno, ustuknuo, ali još uvijek ne do kraja. Marija se više nije mogla zaustaviti:
– Šta maltretirate žene po vlaku, šta smo vam mi skrivile, koja jebena država zbog nas propada, da vam nije žena, pocrkali biste! Zato budi pristojan i zašuti.
Kad je izletjela iz vlaka, imala je toga u sebi još, i kao da je njome upravljala neka nova snaga vjere u sebe, najednom se našla pred onom impresivnom zgradom na Kaptolu iz koje je ponekad izlazio mladi profesor s posebnim sjajem u oku. Odškrinula je teška vrata, ušla u mramorni lobi namirisan tamjanom i vječitom ženskom krivnjom, spustila hlače do koljena i u trenutku se olakšala.