Iz nekog razloga, tko zna kojega – boca za infuziju podsjetila me na sunčani sat.
Gledala sam kako prozirne kapi putuju kroz cjevčicu koja završava u zapešću moje lijeve ruke. Bila sam žedna i tijelo mi je bilo vrelo.
Soba je bila bolnička i u njoj sam bila sama. Tri prazna kreveta stajala su s moje desne strane. Znala sam zašto sam tu, ali o tome sada nisam mogla misliti.
Osjećala sam kako me na glavi nešto steže. Na tjemenu sam potom napipala mrežastu končanu kapicu i zavoje. Pritisnula sam ih prstom i osjetila bol u lubanji. Slobodnom rukom u ušnoj školjki napipala sam grumene praha. Okretala sam ih među prstima. Bili su to komadići žbuke, iste one koja je sa stropa napadala po meni usred noći. Pitala sam se je li se to dogodilo sinoć ili prije nekoliko dana.
Pokušala sam micati noge, boljelo me najviše u zglobovima, ali laknulo mi je kada sam shvatila da ih uz malo volje mogu podizati i spuštati. Podigla sam plahtu i ugledala donji dio, očito muške, dva broja veće pidžame.
Pitala sam se koliko je sati: kroz prozor zastrt bijelom zavjesom vidio se sunčan dan. Moglo je biti jutro ili poslijepodne. Na zidu preda mnom vidjela se sasvim sitna rupa, a oko nje obrisi izblijedjele kružnice. Tu je, izgleda, nekada stajao zidni sat.
Znalo se da će se kad-tad dogoditi.
„Katastrofalan potres mogao bi zadesiti Zagreb u budućnosti“, takve su se rečenice povremeno znale vidjeti u novinama i na internetu, kada bi, s vremena na vrijeme „malo zatreslo“. Na nekoliko dana svi bi se usplahirili, panično debatirajući o sigurnosnim strategijama. Svatko bi procjenjivao koliko je njegova zgrada čvrsta, gdje se u stanu nalaze nosivi zidovi, što treba činiti ako se dogodi najgore. A onda bi nastavili juriti u beskrajno dugačkoj jegulji tijela koja su danju i noću toptala po zemlji, presvučenoj asfaltom, kamenim pločama, drvenim daskama. Utopljeni u svoje vrlo važne identitete i uloge, u želji da ostave trag na tlu pod kojim je vladao pravi šef gradskog podzemlja.
„Ovom bi gradu dobro došla jedna poštena kataklizma, da ga zdrma iz temelja, da popadaju krune i poderu se lente na poprsjima“ – tih nekoliko stihova zapisala sam u svoj notes prije godinu dana. Pjesmu nisam dovršila, ali povremeno sam joj se vraćala i pokušavala je razraditi, da zvuči proročanski. Sada mi je izgledala patetično i smiješno. Tko zna gdje je sada taj notes, pod koliko slojeva žbuke i krša leže zatrpane stvari u mom stanu. Je li sravnjen sa zemljom? Možda su se samo urušili neki pregradni zidovi i nešto stropa? Ne vrijedi više razmišljati o tome, taj stan ionako nije moj. Barem nisam morala plaćati skupe rate kredita za nekretninu koja mi se srušila na glavu i umalo me ubila.
Izbavljena sam, i to je sada najvažnije. Ne mogu misliti o drugima, gdje bi me to odvelo, govorila sam sebi, pokušavajući ponovno zaspati. Činilo mi se da žeđ polagano popušta i da se osjećam malo bolje.