Trgnula sam se na zvuk otvaranja vrata. U sobu je ušla prosijeda bolničarka i za sobom povlačila kolica u kojima je sjedio dječak, star pet ili šest godina. Zajapuren i crvenih očiju, s gipsanom maskom preko donje čeljusti i nosa, gledao je u mene, dok ga je ona smještala u posljednji krevet, onaj na dnu sobe. Čudno se osjećam kad djeca bulje u mene, ne znam što da napravim. Sama ih nisam imala, a svi moji pokušaji da umirim ili zabavim tuđu djecu završavali bi bez uspjeha, odmah se vidjelo da sam im odbojna i dosadna. Godinama sam bila uvjerena kako je to potvrda da sam loš čovjek.

– Ste dobro? – pitala je gotovo vičući bolničarka u ispranoj blijedo-zelenoj kuti s ogromnim podočnjacima, podsjećali su na bisage koje se magarcu ili konju klate na slabinama.

– Valjda jesam – nevoljko sam odgovorila.

– Zahvalite bogu, dobro ste prošli – rekla je i s naporom podigla malog na krevet.

– Ne vjerujem u boga.

Prodorno me pogledala i brzo odvratila pogled i dalje se  baveći dječakom.

– Kako hoćete – tiho je rekla, kao za sebe.

– Gdje smo?

– Što ne vidite? U bolnici.

– To mi je jasno. Ali gdje? Ne sjećam se skoro ničega, ni kad su me dovezli, ni tko.

– Normalno da se ne sjećate. Bili ste u nesvijesti, imate gadan potres mozga.

Mali je počeo plakati. Bolničarka mu je nešto šaptala na uho. 

– Kad će mi doći mama i seka? – pitao je šmrcajući.

– Za koji dan će doći, smiri se, ajde, ti si već veliki macan – umirivala ga je gotovo automatski i bezvoljno, kao da čita napisan scenarij.

– Moram dalje, a vi… pričajte malo s njim, da se smiri – zamolila me i nestala kroz vrata.

Čim je izašla, kao po nekoj naredbi, mali je prestao plakati,. 

– A kako se vi zovete? – pitao je.

Odmjerila sam ga. S tim gipsom na licu izgledao je kao neka dječja verzija Hannibala Lectera. Otezala sam, ali znala sam da mu moram odgovoriti. Djeca znaju bit tvrdoglava kao mazge, a kada ih se ignorira, postanu još gori.

– Mirela – rekla sam. Zabavljalo me lagati.

– Ja se zovem Damir – rekao je, kao da je riječ o nekom unikatnom, posebnom imenu, nedostižnom običnim smrtnicima. Da pokažem da mi se ne razgovara, pažljivo sam se okrenula na bok, pazeći da ne potrgam infuziju.

Gledala sam u zid i nadala se kako neće nastaviti s pitanjima.

Razmišljala sam o potresima. U posljednjih godinu dana treslo je po cijelom svijetu: Italija, Nepal, Turska, Portugal, Grčka. Kada bih pričala o tome, govorili bi mi da sam paranoična. Bila sam ona „koja se svega boji“, „uvijek brije crnjake“, „zamišlja negativne scenarije“. Zato je navodno i puklo između mene i ljudi koje sam zvala prijateljima. Isprva sam se pred sobom pretvarala da ne shvaćam što stvarno znače svi ti savjeti koji su najčešće počinjali ili završavali rečenicom „budi pozitivna“.  Da bih živjela ljudi mi nisu prijeko potrebni, shvatila sam naposljetku. Zato sam i bila sama, okružena stvarima koje sam naučila koristiti. Iz mene je polagano iscurio sav slador; bila sam gorka, tvrda smokva na koju čovjek ponekad naiđe u zdjeli slatkih plodova.