Činilo mi se da sasvim blizu čujem glasove. Netko je žustro hodao po hodniku, čulo se otvaranje i zatvaranje vrata, škripa nečega metalnog; pred našim vratima ili tek nešto dalje odvijao se timski rad.  Pogled sam zalijepila na vrata i čekala. Uskoro su se otvorila: vidjela sam leđa i ćelavu glavu koja pridržava krevet na kotačiće, zagipsanu podignutu nogu, onda cijelog čovjeka i na kraju istu onu bolničarku koja je gurala stražnji dio kreveta. Čovjek na krevetu nemirno se osvrtao oko sebe i laktovima odupirao o krevet.

– Ajd legnite normalno, što se mučite – rekla mu je bolničarka i mladić je nevoljko spustio glavu na jastuk, a ruke položio uza se. Uigranim radnjama, bolničari su zamijenili krevete, prazni pored mene su izgurali iz sobe, a našeg novog cimera dokotrljali su na njegovo mjesto.  Bolničar je bez riječi otišao, a bolničarka je nešto upisala u mladićev karton i nestala za njim, zatvorivši vrata.

Mali je je plahtu povukao do brade i buljio u mladićevu zagipsanu nogu.

– Ja sam Ivor – rekao je mladić i podigao ruku na pozdrav okrenuvši se lijevo i desno. 

– Drago mi je – odvratila sam. 

Opet slijedi konverzacija. Nisam bila presretna zbog toga.  Već sam bila umorna,  glava me ponovno počinjala boljeti. Sklopila sam oči. Nadala sam se da će ga to odvratiti od daljnjeg razgovora. Mogla sam se kladiti da me promatra.

– Spavate? – pitao je.

– Pokušavam – odvratila sam.

– Oprostite što vas smetam, htio sam samo razmijeniti koju riječ. Pod stresom sam.

– Ma nema problema rekla sam – trudeći se zvučati pristojno. 

– Kako ste vi?- pitao je.

– Dobro, valjda. Ničeg se zapravo ne sjećam. Probudila sam se tu, u ovom krevetu. Nakon toga su doveli dečka, pa vas – ispričala sam i prvi put ga zaista osmotrila. Imao je svijetlo smeđu kosu koja mu je u pramenovima dopirala do uha, ispod je bio izbrijan. Još jedna moderna frizura koju su u posljednje vrijeme imali svi oni koji su htjeli biti u trendu, od 7 do 77.

Namještao je zagipsanu nogu koja je visjela na metalnom stalku i onda uzdahnuo.

– Bio sam sam doma kad je počelo tresti. Inače, živim s curom, ali ona je na slobodnoj studijskoj godini u Pragu.  Piše doktorat, lingvistica – rekao je važno i pogledao u zid.

Kimnula sam.

– Gledao sam film na laptopu i vidio kak se trese staklena vitrina. Mislio sam da je manji potres. Par sekundi kasnije je zagrmilo i počeli su se tresti zidovi ko ludi. Popadale su knjige s police, vitrina se skršila, skočio sam i istrčao na hodnik. Treslo je sve jače. Nisam imao pojma gdje su nosivi zidovi pod koje trebam stati, iskreno – bilo mi je samo da istrčim van na zrak. Kužim da je glupo, ali to mi je bila prva reakcija!

Za cijelo vrijeme je pričajući gledao u zid, kao da se koncentrirao na priču.

– Naravno. To je nagonski. I ja bih, da sam stigla.

– Stan je na petom katu. Bio – rekao je jetko. -Nisam htio ići liftom, pa sam trčao ko lud po štengama. Pao je jedan vanjski zid na drugom katu, i više se nije moglo dalje. Sve je bilo puno prašine, nije se vidio prst pred nosom. Bilo je još stanara, svi su se nagruvali oko tog zida i krenuli krčiti put. Tad je prestalo tresti, ali čulo se kako vani padaju zidovi, stakla, ljudi vrište.  Ja i jedan susjed podigli smo najveći komad zida, baš taj koji je najviše priječio put i onda mi se neki pas zabio u noge u toj gunguli, izgubio sam ravnotežu i žbuka mi je pala na noge.

– Uh, je li boljelo? – trudila sam se zvučati empatično. Njegova priča na mene uopće nije djelovala kao stvarni događaj, više kao prepričavanje akcijskog filma ili čak laž, događaj koji se zbio nekome drugome.

– Ko sam vrag. Nisam osjećao noge, mislio sam da ću pasti u nesvijest, ali nisam – rekao je ponosno. Prokleti pas. Da njega nije bilo, uspjeli bi osloboditi stubište.

– Tako to bude, uvijek nam nešto pokvari planove – rekla sam, čisto da nešto kažem, premda sam takvo što zaista mislila.

Pogledao me sa zahvalnošću.

– Oslobodili su nas vatrogasci i odnijeli me na nosilima u hitnu. Činilo mi se da satima kružimo tim kombijem i zaspao sam. Probudilo me jecanje nekog čovjeka koji je ležao do mene, sav izranjavan i prekriven žbukom. Onda smo stigli tu i operirali su me.

– Strašna priča – rekla sam, zadovoljna što joj je konačno došao kraj.

Konačno se okrenuo od svoje zamišljene točke na zidu, pobjednički se nasmiješio i rekao: Stan je osiguran od potresa. Nisam džaba plaćao 300 kuna premije mjesečno!

Ponovno sam osjetila olakšanje zato što sam živjela u unajmljenom stanu.  Okrenula sam glavu i pogledala ga; i dalje je buljio u zid.

Pomislila sam kako je ovo prvi put da priča tu priču. U budućnosti će je ponoviti bezbroj puta, iz sjećanja će svaki put izvući nove detalje i gotovo uvijek će se iznova osjećati pobjednikom.