Vrata su se ponovno otvorila. Bolničarka je pod rukom vodila stariju gospođu koja je šepajući vukla nogu, lijeva joj je ruka bila zavijena od ramena do lakta.  Smjestila ju je na preostali prazan krevet, između Damira i Ivora.  Prvo što je upadalo u oči bilo je ženino glatko i zategnuto lice i naboran vrat, koji kao da je pokazivao njenu pravu dob.  Glavu je držala pognutu, nijednom nije pogledala u nas ili u bolničarku, čak ni kad je ova, po običaju žureći, izašla.  Slobodnom, i pretpostavila sam, zdravom rukom, gospođa je pažljivo namještala jastuk pod svojim leđima.

– Katastrofa – prosiktala je ljutito.

– U pravu ste – spremno je komentirao Ivor.

– Kao da smo stoka, tako postupaju s nama.

– A što ćete, još smo imali i sreće.

– Ma dajte, molim vas – uznemirila se. – Je li vam to rekla ova što me sada natezala za ruku, kao da sam bijesni rotvajler?! Cijeli život slušam tu rečenicu od onih koji su nešto zajebali. Uvijek ta priča sa srećom, ista demagogija. Šuti, imao si sreće, bla bla.

Žmirila sam. Nisam se kanila uključivati u razgovor, osim ako me nešto ne pitaju.  Na redu su bile velike teme, o kojima nisam znala razgovarati na njihov način.  Život, smrt, bog, sreća, nesreća. Beskrajna naklapanja, ubijanje vremena. Glava me boljela sve jače i opet sam postajala žedna. Čekala sam da netko dođe i donese nam vode ili neke tekućine. Čaša na mom ormariću bila je prazna. Ivor svoju nije ni taknuo. Pomišljala sam da ga zamolim da mi prelije nekoliko gutljaja u čašu, ali time bih samo privukla pažnju na sebe.

– A što vi o tome mislite, ha? Jesmo li imali sreće? – okrenula se i uperila u mene svoje zategnuto lice.

– Nemam pojma.

– Nemate pojma – ponovila je posprdno.

U drugačijim okolnostima bila bih joj uzvratila, ali tada sam nastavila šutjeti.

– Ja mogu govoriti samo za sebe – javio se Ivor. – Starci mi ne žive u Zagrebu, cura mi je izvan grada, a ja sam ostao živ, za druge me nije toliko briga.

– Vi ste bar iskreni – rekla je i zastala. – Dvadeset pet godina radnog staža, dugo mi je trebalo da shvatim. Ljudi su sebična gamad.

– Čime se bavite? – pitao je.

– Čime?! Popravljam njihove igračke, one plišane, ali žive – cinično se nasmijala.

Ivor ju je zbunjeno gledao.

– Ne kužite?

– Paaa, nije mi baš jasno, popravljate igračke.. žive.. Valjda to…

– Veterinarka sam, isuse, koliko vam treba da skopčate! Vi mi niste neki intelektualac, ha?

– Ja sam osobni bankar – ponosno je rekao Ivor.

– Ohohoo, to je krasno, baš krasno – opet se kupala u cinizmu.

– Odobrite im kredit, oni kupe stan, dječje krevetiće, robicu, pelene, a onda za koju godinu psa, i tu onda dolazim ja. Sve je povezano, skoro da smo suradnici, nas dvoje.

Okrenula sam se da osmotrim situaciju, Ivor je i dalje izgledao zbunjeno, bilo je jasno da uopće ne kopča na što veterinarka cilja.  Mali je mirno spavao u svom krevetu.

– Tko zna kako je tamo, u gradu. Koliko je mrtvih, kako sve to izgleda.. Da bar imam svoj mobitel – žalobno će Ivor.

– I što bi onda s njim? Surfali, obasipali nas informacijama iz pakla? Samo nam još to treba – odmahnula je rukom i popravila jastuk ispod svoje glave.

– Pa volim znati što se događa – pravdao se.

– A dobro, što ste vi zamukli tamo? – pitanje je očito bilo upućeno meni.

– Boli me glava – rekla sam.

– Neće da priča sa starom vješticom, to je, garant – rekla je smijući se, a onda se zakašljala dubokim, pušačkim kašljem.

– A možda smo joj svi dosadni, je li tako? – opet se okrenula meni i prodorno me pogledala. 

Okrenula sam glavu i nastavila šutjeti. Cijeli taj bolnički postav činio mi se poput kazališne predstave. Razgovori, ton, afektacije, odnosi, tretman sporednih likova, pomalo zastarjeli scenski rekviziti u vidu bolničke opreme koja je izgledala dotrajalom i pomalo prljavom. Bolnička soba u kojoj smo bili smješteni podsjetila me na podrum u kojem živi moja sestra Jolanda. Potrošenost i dosada, te dvije riječi najbolje su opisivale njezin stan koji se nikad nije potrudila bar malo oživjeti. Tako joj je valjda odgovaralo jer se i sama osjećala potrošeno i dosadno.

“Ionako u svom životu nisam vidjela ništa što se u konačnici nije pretvorilo u beznačajnost i banalnost”, rekla mi je jednom i ja nisam imala na to što reći. A onda sam se sjetila da je za jedan život vidjela i doživjela previše. Tko zna gdje je sad ta moja tvrdoglava starija sestra, je li je onaj pljesnivi podrum spasio od udesa ili zatrpao još dublje.

Dok sam se ja gubila u mislima o Jolandi, razgovor je konačno utihnuo. Ivor i veterinarka su zaspali. Gledala sam noćnu rasvjetu koja se nazirala kroz zavjese, a onda sam i ja utonula u san.