Ne znam koliko sam dugo spavala. Nisam imala po čemu procijeniti, osim po stanju svog tijela. Moji cimeri su izgledali kao da još uvijek spavaju, osim ako nisu dobro glumili. U prvi mah mi se učinilo da je ona paklenska bol u glavi nestala, no nakon što sam se malo pridignula na jastuku, ponovno sam osjetila svrdlanje u lubanji.
U sobu je ulazila bolničarka i za sobom povlačila metalna kolica na kojima su stajale limene šalice iz koji se parilo. Zapuhnuo me miris čaja od šipka. Vidjela je da sam budna, ali činilo mi se da izbjegava moj pogled. Svakome je na ormarić stavila šalicu čaja i spremala se otići. Tišinu je proparao veterinarkin glas.
– Hoće li nas netko pregledati?
Bolničarka se trznula i koljenom udarila o metalnu šipku kolica.
– Stvarno vam ne mogu reći. Znate i sami kakva je situacija.
– Kakva je? Nitko nam ništa ne govori, odakle bi znali?
– Grad je pun ranjenih, ima i mrtvih, bolnice ne mogu primiti sve koji trebaju pomoć. A vama ovdje ništa ne fali – pravdala se.
– To VI mislite, ali VI niste doktor. Ja od bolova noćas nisam oka sklopila. Ovaj dečko isto, tko zna što je malome, tu smo već drugi dan, a doktora niotkuda, samo ste nas gurnuli u ovu sobu – redala je.
Bolničarka je prišla mom krevetu i s okvira podigla metalnu ploču s tabelom na kojoj je bila isprintana neka tablica. Izvukla je kemijsku olovku i nešto bilježila u tabelu.
– Skinut ću vam infuziju – rekla je, a ja sam klimnula. Zavrnula mi je rukav pidžame i polagano izvukla kanile. Zaboljelo je, namrštila sam se. Stalak s infuzijom odgurala je prema vratima, spremala se otići.
– Donesite nam bar dvije boce vode, ovi čajevi su bljutavi! – viknula je veterinarka.
Bolničarka se trznula i prodorno ju pogledala.
– Gospođo, situacija je izvanredna, možete li to shvatiti!?
– Situacija je uvijek izvanredna. Ja to najbolje znam!
Bolničarka je skupila usne od prezira.
– Donijet ću – rekla je i brzo izašla gurajući kolica i stalak s infuzijom za sobom.
Probuđen vikom i razgovorom Ivor je zbunjeno pogledao u mene, pa u veterinarku. Zagipsanu nogu je pomaknuo nekoliko centimetara i onda sasvim tiho jauknuo. Mali je počeo plakati. Najprije je tiho jecao, no ubrzo je ridao, držeći se rukama za gips na licu.
– Što mu je? – pitao je Ivor.
– Privlači pažnju, eto što. Naspavao se i sad bi malo htio da se netko vrti oko njega. Valjda je tako odgojen – objasnila je veterinarka.
Ivor je posegnuo za svojim čajem, čulo se kako s težinom guta.
– Odvratno – rekao je.
– Rekla je da će nam donijeti vode. Naša tamničarka, je li.
Mali je prestao plakati i počeo se nervozno vrtjeti po krevetu. Prstima je nešto petljao po gipsu na licu.
– Hajde, smiri se, što ti je sad opet? – pitala ga je veterinarka.
– Svrbiiii meee – zatulio je. -Jaaakooo.
– Nemoj misliti na to, i prestat će – zapovjedila mu je.
Nogom je snažno lupio u metalni okvir kreveta.
– Može i tako, samo ne gnjavi više.
U sobu je poput furije uletjela bolničarka s plastičnom bocom vode i bez riječi je odložila na veterinarkin ormarić. Odmah je odmaglila.
Iza nje je ostao čudan miris, pokušala sam se sjetiti na što me podsjeća. Vonj klora, ili solne kiseline, nekog jakog sredstva za čišćenje.
– Taj miris, što je to? – pitala sam.
Ivor je slegnuo ramenima, veterinarka je halapljivo pila vodu iz boce.
– Ocat i soda bikarbona, slavodobitno je ispalila. -Štede na sredstvima za čišćenje.
U šalici više nisam imala čaja, ponovno mi se javljala žeđ. Pogledala sam u bocu na veterinarkinom ormariću.
-Mogu li vas zamoliti malo vode?
– Što ne kažete! Evo, nema problema – rekla je i dodala bocu Ivoru koji ju je proslijedio meni.
– Hvala – rekla sam, prelijevajući vodu.
– Nisam ja takva zla baba da ne bih pomogla bližnjem svom – razdragano je rekla i zagladila kosu prema natrag.
Opet mi je strašno išla na živce. Jedna od onih koji sami sebi plješću nakon što za drugoga učine i najmanju sitnicu.
– Ima nečega dobroga u ovakvim katastrofama, ljudi se pokažu kakvi stvarno jesu – plela je dalje isti bod u očekivanom smjeru. – Što ne?
Znala je da je sada vrijeme da poentira, da konačno dobije moju naklonost, bilo kakav izraz odobravanja.
– Može biti – odgovorila sam konačno.
– Jest, vjerujte meni, ja sam stvarno svašta prošla. A i najstarija sam od svih vas.
– Vi ste negdje moje godište? – pitao me bankar.
– Nemam pojma – odgovorila sam i nastavila – Čini mi se da ste vi ipak nešto mlađi. Ja sam ’84.
– Aha, u pravu ste, ja sam pet godina mlađi.
– Eto, a kad spojite njegove i vaše godine – dobijete moje – uključila se opet veterinarka. Očito nije mogla izdržati da više od deset sekundi bude izvan razgovora.
S dna sobe opet se začulo grebanje. Mali se opet češao po gipsu i pokušavao ugurati prste pod masku.
– Ej dečko, dosta s tim – ražestila se veterinarka.
Ponovno se rasplakao. Ramena su mu se tresla od jecaja.
– Dajte, učinite vi nešto s njim“ – naredila je veterinarka Ivoru.
On ju je upitno pogledao, očito nije imao ideje kako da ga umiri.
– Hej, misli na nešto lijepo! Naaa, na dobrog anđela koji te spasio, ha? – rekao je i namignuo u našem smjeru.
Mali je prestao plakati i pogledao ga.
– Znaš kako izgledaju anđeli?
Mali je potvrdno klimnuo.
– Kako?
-Bijeeeli suuu, goliii i imaju krilaaa.
Bankar se nasmijao. Veterinarka je uzdahnula. Za manje od pet sekundi, očekivala sam još jednu tiradu. Nisam pogriješila.
– Jadan. Napunili mu glavu pričom o anđelima. Ta šuplja priča koju stalno vrte tezgaroši svih vrsta. Sad će se raspištoljiti, nakon ove katastrofe svi će drviti o anđelima zaštitnicima koji su ih izbavili od smrti. Prodavat će se knjige o anđelima, anđeoske kartice, broševi i tetovaže ići će ko ludi, samo gledaj – redala je. – Eno im sad anđela, neka im oni spase guzice i izvuku ih ispod ruševina. Moj klinac! – rekla je, nasmijala se nadmoćno i otpila nekoliko gutljaja vode.
– A što vas to briga? Ha? – viknula sam i okrenula se prema njoj i prostrijelila je pogledom. Što vas boli neka stvar za to što neko vjeruje u anđela Gabrijela ili vilu Zvončicu?
-Ohoho, sfinga je progovorila!
Nisam se više mogla svladavati. Reći ću ovoj otrovnoj babi što je ide, onda će valjda umuknuti.
– Otkad su vas dogurali u ovu sobu ne prestajete mljeti gluposti, ko pokvareni radio koji ne možeš zgasiti dok ga ne lupiš o zid!
Zašutjela je. Glava me više nije boljela, ljutnja kao da me je u trenutku ozdravila, bila sam vrela puščana cijev iz koje sijevaju meci. Ona je gledala pred sebe i meškoljila se u krevetu, uzjogunjeno, poput razmaženog derišta koje ne može podnijeti poraz.
Mir je bio kratkotrajan. Ponovno se okrenula prema meni.
– Tanki živci, ha? – rekla je i klimnula Ivoru.
– Vi ste od onih što trpe i šute dok ne puknu, i onda boom! – izgovorila je teatralno, ravnajući palcem i kažiprstom rub plahte kojom je bila pokrivena do prsiju.
Glasno sam udahnula i izdahnula kao da guram iz sebe dugačku kobasicu neizgovorenih psovki.
-Trebate i vi govoriti, osloboditi se. Inače ćete se razboljeti od svih tih misli koje gutate.
Polagano sam se podigla, u nogama sam osjetila trnce, kao da mi kolone mrava jure pod kožom i preplašeno bježe od neke opasnosti. Svo troje su me zapanjeno pogledali.
Trebalo je djelovati brzo. Primila sam okvir veterinarkinog kreveta i počela ga gurati prema balkonskim vratima. Nagonski se podigla i pokušala mi se oduprijeti. Slobodnim dlanom sam joj čvrsto zalijepila za usta. Mumljala je. U nekoliko koraka razgrnula sam zavjese i pronašla kvaku. Izašli smo na balkon. Tamo me zaslijepilo danje svjetlo. Ponovno se uspaničila, počela je batrgati nogama, ali ja sam ih svojom lijevom rukom snažno pritisnula uz krevet. Godila mi je ta novopronađena snaga. Na brzinu sam pogledala dolje, ispod nas je bilo četiri ili pet katova, bili smo na posljednjem katu zgrade. Obuzelo me uzbuđenje, onakvo kakvo osjetimo pred velik i drastičan potez koji će nas uskoro osloboditi dugotrajnog mučenja. Sjajno je na trenutak izaći iz svega, gledati svijet drugim očima. Upravo to ću još malo činiti, prije nego se riješim ove vještice.
Uronila sam u sunčan dan. Zrak je bio svjež. Mirisi pokošene trave i juhe iz bolničke kuhinje bili su pouzdan znak da sve ovo nije san. I veterinarka se na krevetu umirila, zagledana u zelenilo i šumu koja se širila oko kompleksa. Podignula sam ruke s njezinog tijela i oslobodila je stiska. Iza nas se čulo škripanje balkonskih vrata. Ostali su došli k nama; mali je dlanom prelazio preko metalne ograde, Ivor se oslanjao na zid, stojeći na jednoj nozi. Svi smo konačno složno šutjeli.