Marija Andrijašević

Leona Vinchi 
 2.
 Bilježnice šuškaju slova što su prepisala s ploče u pravila i definicije, olovke istjeruju jedna drugu iz pretrpanih pernica, djevojke viču za nama, torbe udaraju jedne o drugu, guramo se, dišemo si vratom, svi želimo izaći iz učionice u isto vrijeme, ja sam u sredini, zaboravljam da trebam ostati, glava gleda u pod od fulira, isti kakvoga ćale brusi po gradilištu, toliko je zadubljena u bijeg da i u stampedu tenisica prepoznaje veće, crvene kamenčiće, nesmrvljene, svaku nepravilnost, sve što sam mu ovo ljeto pomagao stući martelinom, ili običnim čekićem ako je tražio sitnije.

Razrednica me vraća u razred, sa sredine hodnika. Kakva nelagoda, svi gledaju u nas, znam da jesu, njenu ruku na mome ramenu, izmičem se, ne gledam je u oči, hodam ispred nje, ruksak bacam na klupu, sjedam u prvi red, širim noge, uzdišem.

Strpit će se profesorica Jurina, kaže mi, šta radite sad iz zemljopisa. Ne znam, odgovorim, nešto. Planet Zemlja, okruglo, ovo-ono, trudi se, tako nekako, kažem. Ajde dobro, namjesti se i otvori dnevnik. Kako je kod kuće? Prekrižim ruke. Jel imate vi sat sad, hoću skratiti muke oboma. Imam rupu s-a-d, odgovara ozbiljno i zapisuje nešto. Jel se hraniš kako treba, kuha li tko? Imaš što za jesti? Što? Da vidim. Iz ruksaka izvadim sendvič pun kajgane zaparen u plastičnoj vrećici. Za večeru? Spremim sendvič u torbu. Za večeru? Nema više ništa u ruksaku, oči joj govore. Ni u kredencu, ni u frižideru, osim kantice masti i pola tube konšerve, u ledenici ima kruha, to sam jutros ostavio. Stavi na stol dvije banane, krafnu u masnom škartocu i veliku Kolumbo čokoladu. Spremi to. Ne želim, ali želim, ne želim, ali želim, kad sam zadnji put jeo slatko, kad sam zadnj put jeo… Bacam ih u ruksak, ljut sam na nju, nisam, jebeno sam ljut, nisam, i eto me, noge se tresu od nervoze, nagrade za lopovluk, znojim se, sljepoočnice, dlanovi, niz vrat curi tiha jeza, preko lopatica, do bubrega i tamo me trese. Jesi dobro? Kimam da da, zašto ne bi bio, tresem se, zašto ne bi bio, zubi cvokoću pa se stisnu u grču, ruka preko majice hvata kapljice znoja.

Tata ti je jučer bio tu, rekao mi je za mamu…, započne, ali ne čujem, što je emotivna vrijednost, prekidam je. Molim? Lančić, rekli ste da ima emotivnu vrijednost. Jesam rekla to, zateknem je, bože, stvarno jesam. Oprosti. Što je emotivna vrijednost, dlanom upirem drhtavo koljeno. Ne odgovara odmah, smišlja nešto prikladno i sažeto, definiciju, istu kakve nam je maloprije diktirala o vrstama rečenica. Emotivna vrijednost je vrijednost koju nose predmeti koje ti daju drage osobe, koje ti voliš ili koje vole tebe; u trenucima kad ih nema nose posebnu težinu jer su podsjetnik na njih. Mogu imati i financijsku vrijednost, nije nužna, a pokraj emotivne vrijednosti često je i nebitna. Što ja imam takvoga, pitam se, što ti imaš takvoga, pita me, je li ti što tako važno, imaš li podsjetnik na nekoga, nešto što čuvaš? Nemam, kimam, nemam, smješkam se dok se oči zanose u prazno, u tupost. Ko vam ga je dao, pitam nakon duge šutnje. Jedna draga osoba, odgovori brzo. Ljubavnik, drzak sam. Ljubavnik? Majka mi ga je dala kad sam diplomirala. A što piše? Stih iz jedne meni drage pjesme… Uzimam ruksak, gdje ćeš, pita me, profesorica Jurina, Planet zemlja, okruglo, nasmije se i kaže, ajde, bježi, ali sutra… moramo… razgovarati, obećala sam tvome… I već sam s druge strane vrata, u praznom hodniku, nigdje nikog, ja, na ispoliranom fuliru, nestučena nula, džepa punoga emotivne vrijednosti i praznih pluća, srca, glave. Zamalo.
 
Marija Andrijašević (1984., Split) hrvatska je pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “davide, svašta su mi radili” iz 2007. iste godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. Njena je poezija uvrštena u suvremene pjesničke antologije („I u nebo i u niks“, „Hrvatska mlada lirika“…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana „Voci di donne della ex Jugoslavia“. Povremeno je prevodila poeziju za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. U 2018. primila je godišnju stipendiju Ministarstva kulture za još neobjavljeni prvi roman (radnoga naslova) „Grad na vodi“. 

Leona Vinchi je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi.