Marija Andrijašević

Leona Vinchi 
 3.
 Izašao sam iz škole, nikakav zemljopis, nikakva matematika ili je fizika poslije, podvorniku sam rekao pustila me razrednica ranije, moram… nešto… tamo s… nekim, neke naočale, ništa ne vidim…, nije ga bilo briga, između mene i njegovih obaveza stajala je pauza za cigaretu, još petnaest minuta do zvona, neće ih potratiti na mene. Hodao sam s Gripa Dubrovačkom do pothodnika preko Firula gdje leži ma… svejedno, svejedno, koga briga, do Zente i teniskih terena, sjedio na stijenama na Ovčicama, jeo sendvič, Kolumbo, gledao ljude što love zadnje dane ljeta, neki obučeni neki u kupaćima, svi pod suncem u moru, s djecom bez djece, pio vodu s tuša, umio se, i sa skrivene klupe prstima u dlanu razabirao lančić. Zašto sam ga uzeo? Zašto sam potrčao i pokupio ga? Zašto sam ga skrio? Što će on meni? Zašto ga nisam ostavio? Šutnuo negdje. Zašto ga nisam dao razrednici kad smo ostali sami, zašto joj nisam priznao… Ona definicija emotivne vrijednosti, taj lančić meni nije bio ništa slično. Možda emotivni teret, razočaranje kad me otkriju, stranica crne kronike, odvode me od doma s lisicama na leđima ko što su susjeda Boru kad su otkrili da je popravljao štekere po stanovima i usput krao novac, vere, rećine, otac me proklinje, mater plače. Možda već bude mrtva dotad, pomislim, i odahnem, ali to se trenutačno olakšanje u čas uobliči u grižnju savjesti. Mogao sam skrenuti prema bolnici, otići do nje, pa šta ako ćale i ubije bogaoca u meni poslije, ali… Popravni dom na Brdima, tamo će me ućibit, ko one drogaše šta vise oko stare kvartovske ambulante kad ih puste (moram ih zaobići na putu doma, prije nego zahladi svi smo hodajuće mete). Neću razviti ni jedan mišić pod ovim teretom. Lijepim, debelim teretom na čijem privjesku piše: vidjeh i ostadoh od blijeska slijep. Vratit ću ga. Nekako. 
Marija Andrijašević (1984., Split) hrvatska je pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “davide, svašta su mi radili” iz 2007. iste godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. Njena je poezija uvrštena u suvremene pjesničke antologije („I u nebo i u niks“, „Hrvatska mlada lirika“…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana „Voci di donne della ex Jugoslavia“. Povremeno je prevodila poeziju za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. U 2018. primila je godišnju stipendiju Ministarstva kulture za još neobjavljeni prvi roman (radnoga naslova) „Grad na vodi“. 

Leona Vinchi je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi.