| Marija Andrijašević Leona Vinchi 4. Bablje je ljeto, ulice su prašnjave, noge su još uvijek bose i motoristi zuje na sve strane. Grad diše, ne trebaju mu ni boce kisika ni cjevčice da u njega upumpaju život, cvrči sam od sebe pod nogama turista i jednoga ustreptaloga lopova što se vraća u prazan stan. U kvartu sam, istim putem nazad, zamišljen zaboravljam zaobići staru ambulantu. Nisu ti drogaši puno stariji od mene, srednja škola, neki i večernja. Imaju dva bulterijera ružna koliko i opasna, pogotovo kad im natežu njuške i prestrašenim prolaznicima, starcima, djeci, meni, pokazuju njihove zube. E mali, stani na sekund, malo bi popričali s tobom, tako je krenulo. Evo ih, hodaju za mnom, prate me, čujem dahtanje pasa. Ubrzavam korak, šake su skrivene u džepovima, stisnute, i da ih slučajno potegnem vani, skočili bi na mene s ovih par metara razmaka. Sustižu me, gurkaju, al se bojiš, neće tebi niko ništa, a di ćeš ti, znam ja tvog ćaću, to je onaj debil šta miša malter po cili dan, jel istina da vi ne idete žlicom nego mistrijom, e stani malo, nemoj bit nepristojan, odgovori na pitanje, šta si tako drzak, oš ti batina, i bam, bam, bam. Na podu sam, zakucan u stomak i oko s par šaka, stišćem zube, gutam suze, drugi put u danu jedem i pljujem prašinu i ulje s gradskoga asfalta. Skidaju ruksak s mene, pretražuju i bacaju u grmlje, vičem ne, ne, šutaju me, psi laju pa prestajem. Umoran sam, posustajem, dlanovi su mi poderani i rupice iz kojih se probija krv peku i žare. Pretražuju mi džepove, jedan me nogom drži na podu, drugi oko vrata vješa lančić i pita me kako mu stoji. Iz mene probija plač. Vrati mi to, jedva nekako prozborim, vrati mi, već vrištim. Vrati mi, sad sam lud od dreke što podiže rolete i otvara prozore zatamnjenih soba oko nas. Jedan od njih gura mi krafnu u usta, nestaje mi zraka, jezikom je izbijam vani i vidim rastvorenu njušku kako je grabi. To je bilo zadnje čega se sjećam, onesvijestio sam se od gutanja sline, dernjave i plača.Brzo sam došao sebi, još nitko nije došao upomoć, pokupio sam razbacane knjige i olovke, ruksak, i otrčao doma. Oprati izubijanu glavu i tijelo, hladiti šljivu pod mlazom vode, smišljati laž za ćalu i ovo što vidim u ogledalu. A jebemti, ni u školi me nije bilo. Ćale neće doma do kasno u noć, možda da se pravim da spavam. Ako me provali, priznat ću dio. O lančiću i mlaćenju ni mrtav, ono što se dogodilo između drogaša i mene, to se nikad nije dogodilo. Da sam otišao iz škole mogu i ovako, poluživ. Ovu navalu boje po licu, to ću prikazati kao karmu jer sam otišao iz škole. Brža je i dostižnija od pravde, reć ću, i vidi neki kurac, nekoga vraga za ćalu.Pobiga, viče, pobiga iz škole. Di? Šetao sam. Di si šeta, bogtejeba? Tu, okolo. Kad si doma doša? Oko ručka, pa sam gleda televiziju, pisa domaći. Kakav domaći, bogtejeba, jesu ti tice s grane otpivale zadatke? Kako bjesni tako s njega posvuda sipi prašina što je donio s gradilišta. Ko će to pravdat? Šutim ja, šuti on, ne poteže me više za jezik niti se prima za kajiš, umoran je i to se razgoropadio reda radi. Uhvati me za bradu i promotri šljivu. Nabija se na retrovizor. Kunem se. Ruke krijem iza leđa. Šalje me u sobu, doznam li da lažeš…Oka nisam sklopio. Smišljao sam i planirao i kovao i isprobavao i napokon nešto labavo domislio.Lagat ću. |
| Marija Andrijašević (1984., Split) hrvatska je pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “davide, svašta su mi radili” iz 2007. iste godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. Njena je poezija uvrštena u suvremene pjesničke antologije („I u nebo i u niks“, „Hrvatska mlada lirika“…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana „Voci di donne della ex Jugoslavia“. Povremeno je prevodila poeziju za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. U 2018. primila je godišnju stipendiju Ministarstva kulture za još neobjavljeni prvi roman (radnoga naslova) „Grad na vodi“. Leona Vinchi je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi. |