Marija Andrijašević

Leona Vinchi 
 5.
 Jutro sam dočekao u znoju, budan satima prije prvoga zvona koje će se oglasiti točno u 7:55. Ne sjećam se kako sam se obukao, ni odakle mi ruksak na leđima, jesu to knjige za danas, kako sam se uzverao na zidić s kojega sam jučer promatrao razrednicu. Znam samo da smo ćale i ja izašli iz stana skupa. Spava mi se i zijevam, želudac kruli. Još sat vremena. Mogao bih se vratiti doma, pojesti nešto, onu mast pošećerit i na kruh, sve to u dvadeset minuta. I još nikog ne bi bilo pred školom kad bi se vratio, još bi za sve osim za ćalu, razrednicu i mene bilo prerano. Ali kasno je, primijetila me i hoda prema meni. Šta radiš tu sam, što ti se dogodilo s licem, kakve su ti to ruke. Jel te otac…, ne dam joj da završi, kažem ne, ne, udario sam u retrovizor dok sam se nešto zaje…smucao po kvartu. Gleda me sumnjičavo. Super da si tu, ajde sa mnom unutra, ionako imamo nadoknaditi ono od jučer. Pa ćeš mi reć i gdje si bio zadnja tri školska sata, ha?Pita za majku, kaže da joj je tata sve rekao, da je strka, zbrka, da sam po cijele dane sam, i nemamo para… Kladim se da nije rekao sve, kladim se da nije rekao da je to sad svaki čas, da mi ne da da je odem vidjeti, i da mi je prijetio batinama ako odem bez njega. Kladim se da nije rekao da je već podijelio dio njenih stvari, neku zlatninu i prodao, i onu ogrlicu s njenoga vrata što je svaki put potežem rukama dok je ljubim, da je primaknem bliže. Nije ni otišla, već je nema, sve radi da je već nema, to sigurno nije rekao. Jeste našli ono od jučer, pitam je. Lančić, nažalost ne, sve sam pretražila. Tražila sam i tebe po školi i ništa… Bio sam kod… ne u bolnici, ispred sam sjedio. Pušta me da idem, na zrak, ajde, odi, pravdat će mi sate. Riješit će ona sve. Pita me imam li joj još šta za reći. Imam, imam, ali… Htio bih joj reći… Meni se misli teško pretvaraju u riječi. Htio bih joj reći da sam i ja imao jednu onakvu stvar. Emotivnu. Nebitno šta, nema sad veze. I da je ćale prodao. Za račun, ili drva. Nije ni znao da mi nešto znači. Odnio na TTTS, prodao za siću. Meni na oči. Htio bih joj reći, ovako s vrata, s ruksakom na leđima, da je bolje da neke stvari ne vidi, i da sam ja taj i da bih volio da nisam, znam kako je mene ćale razočarao… i zato sad lažem. Al već sam s druge strane vrata, u praznom hodniku, nigdje nikog osim Dule, zvira po dvorištu, šta on zna.
 
Marija Andrijašević (1984., Split) hrvatska je pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “davide, svašta su mi radili” iz 2007. iste godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. Njena je poezija uvrštena u suvremene pjesničke antologije („I u nebo i u niks“, „Hrvatska mlada lirika“…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana „Voci di donne della ex Jugoslavia“. Povremeno je prevodila poeziju za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. U 2018. primila je godišnju stipendiju Ministarstva kulture za još neobjavljeni prvi roman (radnoga naslova) „Grad na vodi“. 

Leona Vinchi je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi.