Marija Andrijašević

Leona Vinchi 
1.
 Našao sam lančić. Jučer, na putu do škole. Zapravo, dok sam virio sa zidića i promatrao razrednicu kako izlazi iz auta, otvara stražnja vrata, naginje se, suknja se podiže iznad listova, otkriva zelene vene pod bež hulahupkama, i jednu zmijoliku utvaricu što joj klizi između nogu, pod vrh cipele, tik pod stražnji kotač. Pričekao sam da popravi frizuru, rukama ispegla košulju i haljinu na sebi, s krova uzme sve što je gore naslagala – ko oni preprodavači s TTTS-a gdje me ćale vodi svake nedjelje i prodaje naše dragocjenosti, i ramenom gurne vrata škole. Iza zatamnjenih stakala, pratio sam je i prije, ne brine ni o čemu, samo juriša ravno u učionicu i maše rukama i šiškama na pozdrav, odagna sve od sebe na pozdrav, zapravo.

Lijevo-desno-pravo, nema nikoga, zatrčao sam se, zgrabio lančić i zakucao glavu u pod težinom ruksaka što mi je kliznuo s leđa ravno na potiljak. Čelo puno kamenčića, jebemti, usta isto, i jedna mi se nauljena matica zalijepila za obrvu. Pljujem, trijebim se, ližem prste i namještam kosu u retrovizoru kombija koji me zaklanja i od boga i svjedoka. Lančić sam zgužvao u prednji džep svojih ispranih reba, drobio ga pod prstima sve vrijeme što sam proveo ispred škole s dečkima iz razreda. Tamo sam, a nisam tamo. Dule, on sjedi sa mnom od petog osnovne, zajebava me da si mijesim jaja i da prestanem, guram mu prste pod nos, za ekipu, ne znaju da sve što govore ne čujem nego nagađam, tako smo uigrani. Nestrpljiv sam, čekam da podvornik pritisne školsko zvono, da požurim do zahoda i u praznoj kabini promotrim ovaj svjetlucavi nalaz. Ako stignem.

Izgubila sam zlatni lančić, rekla nam je odmah na početku sata, zadnji ga je put vidjela u retrovizoru, dok se vozila u školu, jako je vrijedan, dobila ga je od važne osobe, ima privjesak u obliku knjige i ugraviran stih, emotivna je vrijednost, nema nikakve druge. Drži se za vrat dok to priča, trlja ga prstima koji rastvaraju prva dva botuna njene košulje i otkrivaju da je sastrugala sa sebe roza boju kože u crvenu. Druga je ruka na boku, gleda kroz prozor, govori: sve sam pretražila, sve, zbornicu, učiteljski kabinet, zahode, automobil… Ispričavam se unaprijed ako danas budem malo smetena. Krajičak usne okrzne u kratki osmijeh i iz njega mi u želudac torpedira mučninu.

Već smo zaboravili na lančić, pa i ja koji sam ga imao kod sebe, kad se okrenula prema nama, s kredom u ruci i dodala: jesam rekla da ću nagraditi nalaznika? Dobit će pet iz zalaganja, i darovat ću mu knjigu koju želi…, stane i zamisli se, ne mora ni završnu zadaćnicu pisati. Pogled joj se zadrži na meni, srednji red, zadnja klupa, sav taj žamor i hukanje razreda koji će se dati u potragu odnio je baš do mojih obraza. Osjećam kako se po njima širi stihija od nelagode, straha, zna da sam ja, zna da sam ja, ne zna da sam ja, kako bi znala, i evo je, pokraj moje klupe, stavlja mi bijelu maramicu na otvorenu gramatiku i tiho zbori: Obriši čelo. I pričekaj u razredu nakon zvona. Dule me šuta pod stolom, kesi se, piše na korice bilježnice NAJEBA SI. Šta Dule zna. 

2.
 Bilježnice šuškaju slova što su prepisala s ploče u pravila i definicije, olovke istjeruju jedna drugu iz pretrpanih pernica, djevojke viču za nama, torbe udaraju jedne o drugu, guramo se, dišemo si vratom, svi želimo izaći iz učionice u isto vrijeme, ja sam u sredini, zaboravljam da trebam ostati, glava gleda u pod od fulira, isti kakvoga ćale brusi po gradilištu, toliko je zadubljena u bijeg da i u stampedu tenisica prepoznaje veće, crvene kamenčiće, nesmrvljene, svaku nepravilnost, sve što sam mu ovo ljeto pomagao stući martelinom, ili običnim čekićem ako je tražio sitnije.

Razrednica me vraća u razred, sa sredine hodnika. Kakva nelagoda, svi gledaju u nas, znam da jesu, njenu ruku na mome ramenu, izmičem se, ne gledam je u oči, hodam ispred nje, ruksak bacam na klupu, sjedam u prvi red, širim noge, uzdišem.

Strpit će se profesorica Jurina, kaže mi, šta radite sad iz zemljopisa. Ne znam, odgovorim, nešto. Planet Zemlja, okruglo, ovo-ono, trudi se, tako nekako, kažem. Ajde dobro, namjesti se i otvori dnevnik. Kako je kod kuće? Prekrižim ruke. Jel imate vi sat sad, hoću skratiti muke oboma. Imam rupu s-a-d, odgovara ozbiljno i zapisuje nešto. Jel se hraniš kako treba, kuha li tko? Imaš što za jesti? Što? Da vidim. Iz ruksaka izvadim sendvič pun kajgane zaparen u plastičnoj vrećici. Za večeru? Spremim sendvič u torbu. Za večeru? Nema više ništa u ruksaku, oči joj govore. Ni u kredencu, ni u frižideru, osim kantice masti i pola tube konšerve, u ledenici ima kruha, to sam jutros ostavio. Stavi na stol dvije banane, krafnu u masnom škartocu i veliku Kolumbo čokoladu. Spremi to. Ne želim, ali želim, ne želim, ali želim, kad sam zadnji put jeo slatko, kad sam zadnj put jeo… Bacam ih u ruksak, ljut sam na nju, nisam, jebeno sam ljut, nisam, i eto me, noge se tresu od nervoze, nagrade za lopovluk, znojim se, sljepoočnice, dlanovi, niz vrat curi tiha jeza, preko lopatica, do bubrega i tamo me trese. Jesi dobro? Kimam da da, zašto ne bi bio, tresem se, zašto ne bi bio, zubi cvokoću pa se stisnu u grču, ruka preko majice hvata kapljice znoja.

Tata ti je jučer bio tu, rekao mi je za mamu…, započne, ali ne čujem, što je emotivna vrijednost, prekidam je. Molim? Lančić, rekli ste da ima emotivnu vrijednost. Jesam rekla to, zateknem je, bože, stvarno jesam. Oprosti. Što je emotivna vrijednost, dlanom upirem drhtavo koljeno. Ne odgovara odmah, smišlja nešto prikladno i sažeto, definiciju, istu kakve nam je maloprije diktirala o vrstama rečenica. Emotivna vrijednost je vrijednost koju nose predmeti koje ti daju drage osobe, koje ti voliš ili koje vole tebe; u trenucima kad ih nema nose posebnu težinu jer su podsjetnik na njih. Mogu imati i financijsku vrijednost, nije nužna, a pokraj emotivne vrijednosti često je i nebitna. Što ja imam takvoga, pitam se, što ti imaš takvoga, pita me, je li ti što tako važno, imaš li podsjetnik na nekoga, nešto što čuvaš? Nemam, kimam, nemam, smješkam se dok se oči zanose u prazno, u tupost. Ko vam ga je dao, pitam nakon duge šutnje. Jedna draga osoba, odgovori brzo. Ljubavnik, drzak sam. Ljubavnik? Majka mi ga je dala kad sam diplomirala. A što piše? Stih iz jedne meni drage pjesme… Uzimam ruksak, gdje ćeš, pita me, profesorica Jurina, Planet zemlja, okruglo, nasmije se i kaže, ajde, bježi, ali sutra… moramo… razgovarati, obećala sam tvome… I već sam s druge strane vrata, u praznom hodniku, nigdje nikog, ja, na ispoliranom fuliru, nestučena nula, džepa punoga emotivne vrijednosti i praznih pluća, srca, glave. Zamalo.

3.
 Izašao sam iz škole, nikakav zemljopis, nikakva matematika ili je fizika poslije, podvorniku sam rekao pustila me razrednica ranije, moram… nešto… tamo s… nekim, neke naočale, ništa ne vidim…, nije ga bilo briga, između mene i njegovih obaveza stajala je pauza za cigaretu, još petnaest minuta do zvona, neće ih potratiti na mene. Hodao sam s Gripa Dubrovačkom do pothodnika preko Firula gdje leži ma… svejedno, svejedno, koga briga, do Zente i teniskih terena, sjedio na stijenama na Ovčicama, jeo sendvič, Kolumbo, gledao ljude što love zadnje dane ljeta, neki obučeni neki u kupaćima, svi pod suncem u moru, s djecom bez djece, pio vodu s tuša, umio se, i sa skrivene klupe prstima u dlanu razabirao lančić. Zašto sam ga uzeo? Zašto sam potrčao i pokupio ga? Zašto sam ga skrio? Što će on meni? Zašto ga nisam ostavio? Šutnuo negdje. Zašto ga nisam dao razrednici kad smo ostali sami, zašto joj nisam priznao… Ona definicija emotivne vrijednosti, taj lančić meni nije bio ništa slično. Možda emotivni teret, razočaranje kad me otkriju, stranica crne kronike, odvode me od doma s lisicama na leđima ko što su susjeda Boru kad su otkrili da je popravljao štekere po stanovima i usput krao novac, vere, rećine, otac me proklinje, mater plače. Možda već bude mrtva dotad, pomislim, i odahnem, ali to se trenutačno olakšanje u čas uobliči u grižnju savjesti. Mogao sam skrenuti prema bolnici, otići do nje, pa šta ako ćale i ubije bogaoca u meni poslije, ali… Popravni dom na Brdima, tamo će me ućibit, ko one drogaše šta vise oko stare kvartovske ambulante kad ih puste (moram ih zaobići na putu doma, prije nego zahladi svi smo hodajuće mete). Neću razviti ni jedan mišić pod ovim teretom. Lijepim, debelim teretom na čijem privjesku piše: vidjeh i ostadoh od blijeska slijep. Vratit ću ga. Nekako. 

4.
 Bablje je ljeto, ulice su prašnjave, noge su još uvijek bose i motoristi zuje na sve strane. Grad diše, ne trebaju mu ni boce kisika ni cjevčice da u njega upumpaju život, cvrči sam od sebe pod nogama turista i jednoga ustreptaloga lopova što se vraća u prazan stan. U kvartu sam, istim putem nazad, zamišljen zaboravljam zaobići staru ambulantu. Nisu ti drogaši puno stariji od mene, srednja škola, neki i večernja. Imaju dva bulterijera ružna koliko i opasna, pogotovo kad im natežu njuške i prestrašenim prolaznicima, starcima, djeci, meni, pokazuju njihove zube. E mali, stani na sekund, malo bi popričali s tobom, tako je krenulo. Evo ih, hodaju za mnom, prate me, čujem dahtanje pasa. Ubrzavam korak, šake su skrivene u džepovima, stisnute, i da ih slučajno potegnem vani, skočili bi na mene s ovih par metara razmaka. Sustižu me, gurkaju, al se bojiš, neće tebi niko ništa, a di ćeš ti, znam ja tvog ćaću, to je onaj debil šta miša malter po cili dan, jel istina da vi ne idete žlicom nego mistrijom, e stani malo, nemoj bit nepristojan, odgovori na pitanje, šta si tako drzak, oš ti batina, i bam, bam, bam. Na podu sam, zakucan u stomak i oko s par šaka, stišćem zube, gutam suze, drugi put u danu jedem i pljujem prašinu i ulje s gradskoga asfalta. Skidaju ruksak s mene, pretražuju i bacaju u grmlje, vičem ne, ne, šutaju me, psi laju pa prestajem. Umoran sam, posustajem, dlanovi su mi poderani i rupice iz kojih se probija krv peku i žare. Pretražuju mi džepove, jedan me nogom drži na podu, drugi oko vrata vješa lančić i pita me kako mu stoji. Iz mene probija plač. Vrati mi to, jedva nekako prozborim, vrati mi, već vrištim. Vrati mi, sad sam lud od dreke što podiže rolete i otvara prozore zatamnjenih soba oko nas. Jedan od njih gura mi krafnu u usta, nestaje mi zraka, jezikom je izbijam vani i vidim rastvorenu njušku kako je grabi. To je bilo zadnje čega se sjećam, onesvijestio sam se od gutanja sline, dernjave i plača.Brzo sam došao sebi, još nitko nije došao upomoć, pokupio sam razbacane knjige i olovke, ruksak, i otrčao doma. Oprati izubijanu glavu i tijelo, hladiti šljivu pod mlazom vode, smišljati laž za ćalu i ovo što vidim u ogledalu. A jebemti, ni u školi me nije bilo. Ćale neće doma do kasno u noć, možda da se pravim da spavam. Ako me provali, priznat ću dio. O lančiću i mlaćenju ni mrtav, ono što se dogodilo između drogaša i mene, to se nikad nije dogodilo. Da sam otišao iz škole mogu i ovako, poluživ. Ovu navalu boje po licu, to ću prikazati kao karmu jer sam otišao iz škole. Brža je i dostižnija od pravde, reć ću, i vidi neki kurac, nekoga vraga za ćalu.Pobiga, viče, pobiga iz škole. Di? Šetao sam. Di si šeta, bogtejeba? Tu, okolo. Kad si doma doša? Oko ručka, pa sam gleda televiziju, pisa domaći. Kakav domaći, bogtejeba, jesu ti tice s grane otpivale zadatke? Kako bjesni tako s njega posvuda sipi prašina što je donio s gradilišta. Ko će to pravdat? Šutim ja, šuti on, ne poteže me više za jezik niti se prima za kajiš, umoran je i to se razgoropadio reda radi. Uhvati me za bradu i promotri šljivu. Nabija se na retrovizor. Kunem se. Ruke krijem iza leđa. Šalje me u sobu, doznam li da lažeš…Oka nisam sklopio. Smišljao sam i planirao i kovao i isprobavao i napokon nešto labavo domislio. Lagat ću.

5.
 Jutro sam dočekao u znoju, budan satima prije prvoga zvona koje će se oglasiti točno u 7:55. Ne sjećam se kako sam se obukao, ni odakle mi ruksak na leđima, jesu to knjige za danas, kako sam se uzverao na zidić s kojega sam jučer promatrao razrednicu. Znam samo da smo ćale i ja izašli iz stana skupa. Spava mi se i zijevam, želudac kruli. Još sat vremena. Mogao bih se vratiti doma, pojesti nešto, onu mast pošećerit i na kruh, sve to u dvadeset minuta. I još nikog ne bi bilo pred školom kad bi se vratio, još bi za sve osim za ćalu, razrednicu i mene bilo prerano. Ali kasno je, primijetila me i hoda prema meni. Šta radiš tu sam, što ti se dogodilo s licem, kakve su ti to ruke. Jel te otac…, ne dam joj da završi, kažem ne, ne, udario sam u retrovizor dok sam se nešto zaje…smucao po kvartu. Gleda me sumnjičavo. Super da si tu, ajde sa mnom unutra, ionako imamo nadoknaditi ono od jučer. Pa ćeš mi reć i gdje si bio zadnja tri školska sata, ha?Pita za majku, kaže da joj je tata sve rekao, da je strka, zbrka, da sam po cijele dane sam, i nemamo para… Kladim se da nije rekao sve, kladim se da nije rekao da je to sad svaki čas, da mi ne da da je odem vidjeti, i da mi je prijetio batinama ako odem bez njega. Kladim se da nije rekao da je već podijelio dio njenih stvari, neku zlatninu i prodao, i onu ogrlicu s njenoga vrata što je svaki put potežem rukama dok je ljubim, da je primaknem bliže. Nije ni otišla, već je nema, sve radi da je već nema, to sigurno nije rekao. Jeste našli ono od jučer, pitam je. Lančić, nažalost ne, sve sam pretražila. Tražila sam i tebe po školi i ništa… Bio sam kod… ne u bolnici, ispred sam sjedio. Pušta me da idem, na zrak, ajde, odi, pravdat će mi sate. Riješit će ona sve. Pita me imam li joj još šta za reći. Imam, imam, ali… Htio bih joj reći… Meni se misli teško pretvaraju u riječi. Htio bih joj reći da sam i ja imao jednu onakvu stvar. Emotivnu. Nebitno šta, nema sad veze. I da je ćale prodao. Za račun, ili drva. Nije ni znao da mi nešto znači. Odnio na TTTS, prodao za siću. Meni na oči. Htio bih joj reći, ovako s vrata, s ruksakom na leđima, da je bolje da neke stvari ne vidi, i da sam ja taj i da bih volio da nisam, znam kako je mene ćale razočarao… i zato sad lažem. Al već sam s druge strane vrata, u praznom hodniku, nigdje nikog osim Dule, zvira po dvorištu, šta on zna.
 
Marija Andrijašević (1984., Split) hrvatska je pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “davide, svašta su mi radili” iz 2007. iste godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. Njena je poezija uvrštena u suvremene pjesničke antologije („I u nebo i u niks“, „Hrvatska mlada lirika“…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana „Voci di donne della ex Jugoslavia“. Povremeno je prevodila poeziju za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. U 2018. primila je godišnju stipendiju Ministarstva kulture za još neobjavljeni prvi roman (radnoga naslova) „Grad na vodi“. 

Leona Vinchi je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi.