Korana Serdarević

Maglovite nedjelje 31. listopada 1954. godine, točno u osam sati i 30 minuta, vozač tramvaja na pruzi broj 13 zatvorio je prednja vrata za zadnjom putnicom koja je utrčala, lupkajući peticama o metalno dno vozila. Kad je zadihano zatražila kartu, opazio je da ima neočekivano dubok glas za tako sitnu ženicu. Već je bilo vrijeme da krenu s mirogojske zaokretnice prema Gupčevoj zvijezdi, no pogled mu se u ogledalu ponovo zalijepio za vlasnicu glasa u smeđem kaputu čije su obje ruke tankim prstima čvrsto stezale šipku, premda je sve još mirovalo. Vozač primijeti trzaj njezinih usnica, koji kao da je načas otkrio neke unutarnje drhtaje, pa osjeti želju. Naglo svjestan tijela, učini mu se da može vidjeti svoje srce kako pumpa tamnocrvenu krv mrežom žila do svih organa. Ispod i između njih: bijele kosti. Trgne ga neobično velik golub koji je proletio preblizu tramvajskog stakla. Vozač naglas opsuje pticu, spusti ručnu kočnicu za četiri okretaja i otisne sebe i šezdeset putnika niz zagrebačko jutro.

Već u prvom zavoju primijetio je da tračnička kočnica ne radi. Spontano pogleda u ogledalo, kao da se brine je li još netko primijetio, i susretne se sa svijetloplavim očima neke djevojke. Učini mu se da joj se šarenica miješa s bjeloočnicom. Gotovo stravično. Srce ubrza ritam i vozač pokuša zakočiti još jednom. No tramvaj je svejednako ubrzavao nizbrdicom. Vozač nervozno povuče ručnu kočnicu i odmah ispusti pijesak. Začuje se šuštanje šina, ali tramvaj ne uspori. Sjeti se: još od jutrošnje sitne nezgode, pijeska nema dovoljno. Još jednom, još jače pokuša s ručnom kočnicom, no nizbrdica je sve strmija, kola jure sve brže, baš kao što život juri, i već je prekasno. Nekoliko glasova iza njega viče da uspori, jure još brže, još brže, buka u ušima je nesnosna, kao u bunilu vozač vidi da nekoliko putnika otvara vrata i iskače, tijela im se kotrljaju pa nestanu. Sada više ne može udahnuti i otvara usta poput ribe, iz grla mu pišti, ili su to zvukovi motora, oči mu nabubrile i kao da će ispasti iz duplji. Tramvaj se spušta nizbrdicom 80 kilometara na sat. Vozač je čuo vrisak gospođe s ružnim šeširom koja je udarila glavom u njegova vrata, teško tijelo koje pada na pod. Osjetio je strah dublji od glasa one lijepe žene u smeđem kaputu. A onda je nastupila tišina. Je li to nada? Prije nego je tramvaj ispao iz tračnica, vozač je bijesno povikao iz svega grla i čvrsto se, svakom stanicom svojega bića, uhvatio za život. Kad je okretanje prestalo i vihor se opustio, ispružen na zemlji, vidio je jato uznemirenih ptica i lišće netom iščupanih kestena. Pored njegove glave, sasvim krvava i mirna, ležala je tanka ruka žene u smeđem kaputu.