Korana Serdarević
Bela Mednar došla je na groblje prekasno. Barem je ona mislila da je prekasno; već se puno žena spremalo otići, većina je grobnica bila čista, uredna, procvjetala. Koračala je brzo i nervozno, misleći na kćer koju je ostavila susjedi na čuvanje. K vragu i susjeda i njezino prenemaganje. Prvo se nudi, a onda se pokušava izvući. Već tri godine, otkako je sama s Klarom, Bela je prisiljena trpjeti tu staru frajlicu. Gospođa samo bane, izmisli razlog, donese papirić s računom za zajedničku struju, pristane sjesti i ostane satima. Bela je sluša, uporno joj nalijeva kavu i nutka je hranom, probavlja uvijek iste priče i ideje za uređenje stana, sve samo da bi joj par puta godišnje pričuvala dijete na sat ili dva. Mogla bi Klarica ići s mamom na groblje, jasno, ali ipak bolje da ne ide. Nije groblje ono što Bela ne dâ da dijete vidi. Od sebe je čuva.
Na grobnici su je dočekale tri svježe svijeće i aranžman bijeloga cvijeća. Bela prelistava lica i imena, razmišlja tko je to ostavio za njenoga Stjepana i jesu li shvatili da ona, supruga, još nije obišla grob. Opterećena je mišljenjem drugih, stalno primjećuje poglede ispod oka, ispisuje oblačiće riječi iznad glava slučajnih namjernika. Zato i sada, dok vlažnom krpom mahnito briše mramorni poklopac, misli: je li punašna gospođa sa šeširom koja je upravo prošla prezirno otpuhnula gledajući je na koljenima? Bela cijedi prljavu krpu. Njezino je postojanje grč koji ne pušta.
Otkad je umro Stjepan, Bela slabo spava i zato je, misli njezin liječnik, tako mršava i toliko beznadno nemirna. Pokušali su je uspavati na razne načine, iskušala je svakojake trave, tablete, sirupe, uzela je u obzir čak i praznovjerje susjede Barice – tu ludu ideju da ju je proklela neka vještica i sad treba puno, puno vremena da se prokletstvo ispere. Vrijeme je ono čega Bela ima. Čak i dok žuri, i svakoga dana dok nemirno obavlja stotinu poslova, Bela je svjesna dugačkoga života koji pred njom leži u magli, hladan i tmuran poput ovog zagrebačkog jutra prije Svisvetih. A zašto se takozvana vještica, ili pak sudbina, ili Bog sam, toliko grubo okomio baš na nju, Bela se ne pita. Oduvijek svjesna svoje krivice, bez potrebe da je propituje, vjeruje ima razloga zašto je ostala živa, budna, s djevojčicom u naručju, dok ljubav njezina života zauvijek spava u mirogojskoj zemlji, od bolesti oglodan. Kao ukopana stoji pred bijelim imenom Stjepana Mednara, iz šake joj visi krunica. Da onaj neobično veliki golub nije sasvim naglo sletio na puteljak, tko zna bi li ipak zakasnila na tramvaj za povratak kući. Ovako prenuta debelom ptičurinom, Bela hitro potrpa stvari u torbu, obriše lice, stisne remen na smeđem kaputu i potrči da uhvati trinaesticu i što prije spasi Klaru, sunce njezina života, od dosadne susjede.
Ušavši u tramvaj, primijeti onu istu gospođu sa šeširom tik uz sebe. Gleda je nekako prijekorno. Kasni li tramvaj zbog nje? Zar je vozač čekao samo da ona utrči? Ugrizena krivnjom, zabrinuta za vlastitu neuglednost, za to izdajnički mršavo tijelo, Bela stisne hladnu tramvajsku šipku objema rukama čvrsto, kao što se nekad držala za mišicu muškarca.