Korana Serdarević
Već prije pola osam hodala je Nada Domjanić polako prema groblju. Magla je gusta, a jesensko jutro tako bojažljivo zirka, pogotovo ovdje, na brdu na kojem živi preko pola stoljeća. Odmalena u blizini groblja. Čitav život činilo joj se strašno nepravedno što su roditelji odabrali kuću daleko od centra, a mogli su živjeti u bakinoj vili na Gornjemu gradu. Čudaci su htjeli šumu, htjeli su vjeverice i prljave ježeve u dvorištu. Istina, sviđalo joj se živjeti ovdje jednom – kad je bila dijete. Prijatelji iz razreda su joj zavidjeli na parku, životinjama. Ipak, čim su je ulovile nezgodne djevojačke godine, počela je žudjeti za gradom. Željela je fine šetnje Ilicom i Tkalčićevom, htjela je paradu svojih vršnjakinja tik ispod prozora. Da se udala, sigurno bi živjela baš tamo, u centru grada. Možda na Cvjetnome trgu. To bi bilo lijepo. Gospođa Nada oduvijek voli cvijeće, i sada su joj ruke pune. Ipak, što je starija, sve više shvaća ironiju svojega imena. Neće imati muža, neće živjeti na trgu u centru grada. Sada već zna što ima, i što je imala. Imala je majku i oca, ima kuću blizu groblja. Na jedan dan u godini, dakle, neminovno ima više sreće od ostalih Zagrepčana: na Svisvete gospođa Nada pješači na groblje, protegne svoje kratke, punašne noge i već je tamo. Mama i tata preselili su se tako blizu.
Na kiosku prije ulaza kupila je nekoliko svijeća da položi na grobove prijatelja i poznanika. To je činila uvijek, bio je red. Ostavit će ih, naravno, već danas, jer red je i da na Svisvete sve svijeće gore. Toliko toga mora biti po uhodanom planu, toliko ima reda u životu gospođe Nade da joj se nekad učini da je svijet tako mirno mjesto, Božjom rukom uređeno, i na čovjeku je samo da ne iskače iz tračnica koje su pred njega postavljene. Ipak, dok gleda parove u mirnoj šetnji, gospođu Nadu žulja njezina samoća i izmještenost od grada i ljudi. I ta dosadna magla, koja se navlači na vidike poput staračke mrene! Sigurno me vrijeme danas tako ozlovoljilo, misli gospođa Nada, popravlja čudni šešir na svježe ofarbanoj kosi i krajičkom oka gleda mladu ženu kako na koljenima pere skromnu grobnicu. Jadna, gle, čak i plače. U gospođi Nadi miješa se suosjećanje i jal, jer vidi i bijele, glatke ruke žene, vidi guste pramenove medene kose i ružičaste, sočne usne. Neke žene jednostavno dobiju sve, pomisli ljutito i skoro joj bude drago što ta jadnica na koljenima rida. Gospođa Nada nikada nije u javnosti briznula u plač. Nije red da se usliniš pred ljudima.
A onda, taman kad je mislila poći kući, učini nešto sasvim neočekivano. Odluči, bez prijašnjeg pomnog plana, otići u grad na kavu. Možda usput pozvoni i nekoj prijateljici. Danas ionako nema više obaveza, a tramvaj je, evo, upravo stigao. Iznenađena vlastitom hrabrošću da učini nešto tako neobično poput mijenjanja uhodanog smjera, gospođa Nada zakoračila je u tramvaj broj trinaest točno u 8 sati i 25 minuta. Pet minuta kasnije pogledala je na sat i začudila se zašto ne kreće. A onda je vidjela kako vozač, neki mladi napuhanko, zuri u onu ženu koja je maloprije klečala na groblju, a sada trči da uhvati tramvaj. Fuj, kako je gleda, fuj, kako ona kasni!, pomisli gospođa Nada, a veliki debeli golub koji je stajao na stupu električne rasvjete glasno zaguče i ispusti izmet koji na asfaltu ostavi čudan oblik sasvim nalik šeširu.