Korana Serdarević

Maglovite nedjelje 31. listopada 1954. godine, točno u osam sati i 30 minuta, vozač tramvaja na pruzi broj 13 zatvorio je prednja vrata za zadnjom putnicom koja je utrčala, lupkajući peticama o metalno dno vozila. Kad je zadihano zatražila kartu, opazio je da ima neočekivano dubok glas za tako sitnu ženicu. Već je bilo vrijeme da krenu s mirogojske zaokretnice prema Gupčevoj zvijezdi, no pogled mu se u ogledalu ponovo zalijepio za vlasnicu glasa u smeđem kaputu čije su obje ruke tankim prstima čvrsto stezale šipku, premda je sve još mirovalo. Vozač primijeti trzaj njezinih usnica, koji kao da je načas otkrio neke unutarnje drhtaje, pa osjeti želju. Naglo svjestan tijela, učini mu se da može vidjeti svoje srce kako pumpa tamnocrvenu krv mrežom žila do svih organa. Ispod i između njih: bijele kosti. Trgne ga neobično velik golub koji je proletio preblizu tramvajskog stakla. Vozač naglas opsuje pticu, spusti ručnu kočnicu za četiri okretaja i otisne sebe i šezdeset putnika niz zagrebačko jutro.

Već u prvom zavoju primijetio je da tračnička kočnica ne radi. Spontano pogleda u ogledalo, kao da se brine je li još netko primijetio, i susretne se sa svijetloplavim očima neke djevojke. Učini mu se da joj se šarenica miješa s bjeloočnicom. Gotovo stravično. Srce ubrza ritam i vozač pokuša zakočiti još jednom. No tramvaj je svejednako ubrzavao nizbrdicom. Vozač nervozno povuče ručnu kočnicu i odmah ispusti pijesak. Začuje se šuštanje šina, ali tramvaj ne uspori. Sjeti se: još od jutrošnje sitne nezgode, pijeska nema dovoljno. Još jednom, još jače pokuša s ručnom kočnicom, no nizbrdica je sve strmija, kola jure sve brže, baš kao što život juri, i već je prekasno. Nekoliko glasova iza njega viče da uspori, jure još brže, još brže, buka u ušima je nesnosna, kao u bunilu vozač vidi da nekoliko putnika otvara vrata i iskače, tijela im se kotrljaju pa nestanu. Sada više ne može udahnuti i otvara usta poput ribe, iz grla mu pišti, ili su to zvukovi motora, oči mu nabubrile i kao da će ispasti iz duplji. Tramvaj se spušta nizbrdicom 80 kilometara na sat. Vozač je čuo vrisak gospođe s ružnim šeširom koja je udarila glavom u njegova vrata, teško tijelo koje pada na pod. Osjetio je strah dublji od glasa one lijepe žene u smeđem kaputu. A onda je nastupila tišina. Je li to nada? Prije nego je tramvaj ispao iz tračnica, vozač je bijesno povikao iz svega grla i čvrsto se, svakom stanicom svojega bića, uhvatio za život. Kad je okretanje prestalo i vihor se opustio, ispružen na zemlji, vidio je jato uznemirenih ptica i lišće netom iščupanih kestena. Pored njegove glave, sasvim krvava i mirna, ležala je tanka ruka žene u smeđem kaputu.

Bela Mednar došla je na groblje prekasno. Barem je ona mislila da je prekasno; već se puno žena spremalo otići, većina je grobnica bila čista, uredna, procvjetala. Koračala je brzo i nervozno, misleći na kćer koju je ostavila susjedi na čuvanje. K vragu i susjeda i njezino prenemaganje. Prvo se nudi, a onda se pokušava izvući. Već tri godine, otkako je sama s Klarom, Bela je prisiljena trpjeti tu staru frajlicu. Gospođa samo bane, izmisli razlog, donese papirić s računom za zajedničku struju, pristane sjesti i ostane satima. Bela je sluša, uporno joj nalijeva kavu i nutka je hranom, probavlja uvijek iste priče i ideje za uređenje stana, sve samo da bi joj par puta godišnje pričuvala dijete na sat ili dva. Mogla bi Klarica ići s mamom na groblje, jasno, ali ipak bolje da ne ide. Nije groblje ono što Bela ne dâ da dijete vidi. Od sebe je čuva.

Na grobnici su je dočekale tri svježe svijeće i aranžman bijeloga cvijeća. Bela prelistava lica i imena, razmišlja tko je to ostavio za njenoga Stjepana i jesu li shvatili da ona, supruga, još nije obišla grob. Opterećena je mišljenjem drugih, stalno primjećuje poglede ispod oka, ispisuje oblačiće riječi iznad glava slučajnih namjernika. Zato i sada, dok vlažnom krpom mahnito briše mramorni poklopac, misli: je li punašna gospođa sa šeširom koja je upravo prošla prezirno otpuhnula gledajući je na koljenima? Bela cijedi prljavu krpu. Njezino je postojanje grč koji ne pušta.

Otkad je umro Stjepan, Bela slabo spava i zato je, misli njezin liječnik, tako mršava i toliko beznadno nemirna. Pokušali su je uspavati na razne načine, iskušala je svakojake trave, tablete, sirupe, uzela je u obzir čak i praznovjerje susjede Barice – tu ludu ideju da ju je proklela neka vještica i sad treba puno, puno vremena da se prokletstvo ispere. Vrijeme je ono čega Bela ima. Čak i dok žuri, i svakoga dana dok nemirno obavlja stotinu poslova, Bela je svjesna dugačkoga života koji pred njom leži u magli, hladan i tmuran poput ovog zagrebačkog jutra prije Svisvetih. A zašto se takozvana vještica, ili pak sudbina, ili Bog sam, toliko grubo okomio baš na nju, Bela se ne pita. Oduvijek svjesna svoje krivice, bez potrebe da je propituje, vjeruje ima razloga zašto je ostala živa, budna, s djevojčicom u naručju, dok ljubav njezina života zauvijek spava u mirogojskoj zemlji, od bolesti oglodan. Kao ukopana stoji pred bijelim imenom Stjepana Mednara, iz šake joj visi krunica. Da onaj neobično veliki golub nije sasvim naglo sletio na puteljak, tko zna bi li ipak zakasnila na tramvaj za povratak kući. Ovako prenuta debelom ptičurinom, Bela hitro potrpa stvari u torbu, obriše lice, stisne remen na smeđem kaputu i potrči da uhvati trinaesticu i što prije spasi Klaru, sunce njezina života, od dosadne susjede.

Ušavši u tramvaj, primijeti onu istu gospođu sa šeširom tik uz sebe. Gleda je nekako prijekorno. Kasni li tramvaj zbog nje? Zar je vozač čekao samo da ona utrči?  Ugrizena krivnjom, zabrinuta za vlastitu neuglednost, za to izdajnički mršavo tijelo, Bela stisne hladnu tramvajsku šipku objema rukama čvrsto, kao što se nekad držala za mišicu muškarca.

Već prije pola osam hodala je Nada Domjanić polako prema groblju. Magla je gusta, a jesensko jutro tako bojažljivo zirka, pogotovo ovdje, na brdu na kojem živi preko pola stoljeća. Odmalena u blizini groblja. Čitav život činilo joj se strašno nepravedno što su roditelji odabrali kuću daleko od centra, a mogli su živjeti u bakinoj vili na Gornjemu gradu. Čudaci su htjeli šumu, htjeli su vjeverice i prljave ježeve u dvorištu. Istina, sviđalo joj se živjeti ovdje jednom – kad je bila dijete. Prijatelji iz razreda su joj zavidjeli na parku, životinjama. Ipak, čim su je ulovile nezgodne djevojačke godine, počela je žudjeti za gradom. Željela je fine šetnje Ilicom i Tkalčićevom, htjela je paradu svojih vršnjakinja tik ispod prozora. Da se udala, sigurno bi živjela baš tamo, u centru grada. Možda na Cvjetnome trgu. To bi bilo lijepo. Gospođa Nada oduvijek voli cvijeće, i sada su joj ruke pune. Ipak, što je starija, sve više shvaća ironiju svojega imena. Neće imati muža, neće živjeti na trgu u centru grada. Sada već zna što ima, i što je imala. Imala je majku i oca, ima kuću blizu groblja. Na jedan dan u godini, dakle, neminovno ima više sreće od ostalih Zagrepčana: na Svisvete gospođa Nada pješači na groblje, protegne svoje kratke, punašne noge i već je tamo. Mama i tata preselili su se tako blizu.

Na kiosku prije ulaza kupila je nekoliko svijeća da položi na grobove prijatelja i poznanika. To je činila uvijek, bio je red. Ostavit će ih, naravno, već danas, jer red je i da na Svisvete sve svijeće gore. Toliko toga mora biti po uhodanom planu, toliko ima reda u životu gospođe Nade da joj se nekad učini da je svijet tako mirno mjesto, Božjom rukom uređeno, i na čovjeku je samo da ne iskače iz tračnica koje su pred njega postavljene. Ipak, dok gleda parove u mirnoj šetnji, gospođu Nadu žulja njezina samoća i izmještenost od grada i ljudi. I ta dosadna magla, koja se navlači na vidike poput staračke mrene! Sigurno me vrijeme danas tako ozlovoljilo, misli gospođa Nada, popravlja čudni šešir na svježe ofarbanoj kosi i krajičkom oka gleda mladu ženu kako na koljenima pere skromnu grobnicu. Jadna, gle, čak i plače. U gospođi Nadi miješa se suosjećanje i jal, jer vidi i bijele, glatke ruke žene, vidi guste pramenove medene kose i ružičaste, sočne usne. Neke žene jednostavno dobiju sve, pomisli ljutito i skoro joj bude drago što ta jadnica na koljenima rida. Gospođa Nada nikada nije u javnosti briznula u plač. Nije red da se usliniš pred ljudima.

A onda, taman kad je mislila poći kući, učini nešto sasvim neočekivano. Odluči, bez prijašnjeg pomnog plana, otići u grad na kavu. Možda usput pozvoni i nekoj prijateljici. Danas ionako nema više obaveza, a tramvaj je, evo, upravo stigao. Iznenađena vlastitom hrabrošću da učini nešto tako neobično poput mijenjanja uhodanog smjera, gospođa Nada zakoračila je u tramvaj broj trinaest točno u 8 sati i 25 minuta. Pet minuta kasnije pogledala je na sat i začudila se zašto ne kreće. A onda je vidjela kako vozač, neki mladi napuhanko, zuri u onu ženu koja je maloprije klečala na groblju, a sada trči da uhvati tramvaj. Fuj, kako je gleda, fuj, kako ona kasni!, pomisli gospođa Nada, a veliki debeli golub koji je stajao na stupu električne rasvjete glasno zaguče i ispusti izmet koji na asfaltu ostavi čudan oblik sasvim nalik šeširu.

Među šezdesetero putnika toga jutra u tramvaju na liniji 13 većina su bile žene. Gotovo svaka od njih imala je ime i prezime, imala je prošlost, neke od njih imale su i budućnost. One koje su izgubile budućnost, život, nisu pritom izgubile svoje ime i priču. Osim jedne. Na dnu popisa unesrećenih u dnevnim novinama nazvali su je „tijelo neidentificirane ženske osobe“. No ona je, sasvim sigurno, uz tijelo imala i život, a svaki je život zbroj priča. Njezin je život beskonačno bogatstvo priča!, misli pisac pa pretražuje snimke i dugo gleda lice neke jednako nepoznate žene. Trenutak zaustavljen u vremenu, na fotografiji, sačuvano od zaborava. Naizgled ravnodušno, bezizražajno lice. Pisac otvara dokument i piše: bila je sasvim mirna kad je fotograf zamolio da sjedne pred kameru i ispravi leđa. Fotografija je crno-bijela, ali je jasno da su oči puno svjetlije od kose. Fotograf, visok gospodin u pedesetima s dugačkom bradom, jamačno je pomislio: kako su blijedoplave oči ove djevojke, gotovo da joj se stapaju s bjeloočnicom! A kosa bakrena, gusta; divljina uhvaćena u nisku punđu na potiljku. Danas se fotografira za vlastiti osamnaesti rođendan, punoljetna je, uskoro putuje na studij, i majka je rekla: budi uredna i nemoj izvoditi gluposti. Usne su joj tanke, ali ispupčene, pa djeluju drsko. Kad je fotografiranje završilo, djevojka je prišla gospodinu i tražila da joj u detalje objasni kako se razvija i obrađuje fotografija. Potom je inzistirala da ona njega barem jednom fotografira i sama dođe u laboratorij obraditi sliku. Otac se smijuljio kćerinoj znatiželji. Majci je bilo strahovito neugodno i odvukla ju je iz studija dugo se ispričavajući. Nos je djevojka imala duguljast, ali pravilan, i sitne uši bez naušnica. U svojoj šesnaestoj, dvije godine prije nastanka fotografije, prvi je put poljubila drugu djevojku. Mladići je nisu zanimali. Svoju je čežnju nosila s neobičnim prkosom, sigurna da će je ispuniti nauštrb majke, oca, maloga grada koji misli da mu pripada, prijatelja pred kojima šuti. Djevojka se zvala Eva Podhorska, tipka pisac i zadovoljno otpuhuje dim cigarete. Dobro došla u jedan od svojih života ženske osobe, Eva, glavom i prgavom bradom, uzvikne praznoj sobi.

30. listopada Eva je zatvorila svoj kofer, zagrlila je sestru i majku, a otac ju je odvezao na željezničku stanicu. Padala je sitna kiša i ljudi su pod kišobranima dočekivali članove obitelji. Samo je Eva odlazila. Otac joj je rekao da se čuva, da mu je žao što na praznik neće biti kod kuće, ali razumije ako su takve studijske obveze. Poljubio joj je oba obraza, ona ga je stisnula čvrsto oko vrata i rekla mu da ga voli. To je bila istina i oštro ju je zaboljela. Ušla je u vlak i sjela na svoje mjesto te mahala ocu koji je u prozorskom okviru postao mala mrlja, a onda više ništa. Na prvoj sljedećoj stanici izašla je, otišla na suprotni peron i pričekala vezu za Zagreb. Nije se bojala. Bila je uzbuđena i odlučna. Dok su prolazili pored njezina rodnoga grada, čitala je knjigu i nije niti jednom podigla pogled.

Te je noći prespavala kod Ane, par godine starije prijateljice koja je u Zagrebu studirala jugoslavistiku. Bila je zanesena politikom na mladenački, opor način prepun vrućih stavova i Eva ju je obožavala toliko da je nikada nije spomenula ni roditeljima ni prijateljima. Do tri u noći pričale su o knjigama i ljudima, a onda su legle jedna pored druge, stiješnjene u iznajmljenoj sobici blizu mirogojskog groblja. Na klupici ispod njihova prozora, stisnut u vlastito perje, spavao je debeli, sivi golub.

Prije nego što je požurila da uhvati tramvaj u 8 i 30, koji će je odvesti na Zvijezdu, pa će ponovo krenuti na kolodvor, a onda u Beč gdje je čeka Sanja, kratkokosa, divna, nježna Sanja s kojom je dijelila snove i iluzije, Eva je promatrala jutarnju gužvu na Mirogoju. Nije razumjela posjećivanje mrtvih, odbijali su je plastični lampioni i smrdljive krizanteme. Kakvo razmetanje društveno prihvaćene tuge, pomislila je i zakoračila u trinaesticu. Kad su zašli u prvu okuku, čula je čudan zvuk tračnica. U retrovizoru, točno u 8 sati i 38 minuta, susrela se s preplašenim očima vozača.

Trenutak zaustavljen u vremenu, na fotografiji, sačuvano od zaborava. Pisac gleda tri žene na fotografijama: tri posve različite osobnosti, a sve tri ozbiljne i nedodirljive. Njihova bezizražajna lica kao da prikrivaju neku nestvarnu povezanost, a opet, baš ih ništa ne povezuje. Kamo idu i odakle su krenule? Možda koračaju životom bez ikakvih očekivanja. Ili osjećaju da bi nešto trebalo promijeniti, ali nemaju dovoljno snage da to učine. Možda je iza njih vrijeme ispunjenog života s neizvjesnom budućnosti. Pisac promatra, osluškuje pa piše. Na papiru se mogućnosti množe. Tramvaj juri, ljudi iskaču, nestaju. Kao objektivom, pisac izoštrava i fokusira pogled.

Bela Mednar, tridesetdvogodišnja supruga preminuloga Stjepana leži mrtva od udarca glavom u betonski stup. Pala je sasvim blizu vozaču koji je teško ozlijeđen, ali živ. Belina je kosa krvava perika, pramenovi joj se cijede preko lica. Oči širom otvorene. Odbijajući da zaspi, prihvaća gledanje u smrt, nadajući se da će joj poznato lice doći ususret.

Nada Domjanić, neudana pedesetogodišnjakinja, puže iz krhotina. Preživjela je nesreću jer je u ključnom trenutku legla na pod. Policajac koji ju je otpratio do bolničkih kolica kaže da je buncala o nekakvom golubu i šeširu. Gospođa Nada će umrijeti tek u 75. godini, prirodnom smrću. Nikada se neće preseliti u centar.

Eva Podhorska, dvadesetogodišnja studentica Medicinskog fakulteta u Osijeku, u okretanju tramvaja izgubila je ime i nekoliko stotina svojih životnih priča. Jednu je, potpuno izudaranu i oguljenu do neprepoznatljivosti, ostavila da leži mrtva nekoliko metara od tramvaja. Evini roditelji nisu ni pomislili da je nastradala u najvećoj tramvajskoj nesreći koju Zagreb pamti i otišli su sa ovoga svijeta su ne znajući ništa ni o čemu. Evin otac do zadnjega je dana vjerovao da će mu se kći vratiti. Nekoliko dana prije nego što je zadnji put udahnuo, na toplo svibanjsko jutro 1988. godine, poštar mu je donio kuvertu bez adrese pošiljatelja. U njoj je bila crno-bijela fotografija visokog fotografa s dugačkom bradom.