| Marija Rakić Mimica Aviva 2. Grižnja savjesti najglasnije se čuje noću. Ponekad umjesto nje čujem more. Šumovi mora stignu do samog ruba jastuka, zatvorim oči i tada se valići pjene pojave na crnoj pozadini ispunjenom točkicama u raznim bojama. Samo im se prepustim i pustim da me vode. Nekad su misli lijepe i tada uživam, zaboravim gdje sam i zbog čega se nalazim na ovom mjestu. Sasvim me obuzmu, a potom se zaustave na dijelu jednog dana koji me obilježio i ostavio da stojim na mjestu. Ako se ne uspijem umiriti, ležim nepomično jer ne želim buditi druge žene. Njihov san je isprekidan i lagan, brzo se probude, ali onda dugo ne mogu zaspati i vrte se u svojim posteljama, nestrpljivo i bučno, kao da će divlji pokreti noću nešto promijeniti, ubrzati vrijeme. U ovoj zgradi u kojoj se nikad ništa ne događa. U svijetu zatvorenom od svijeta. U zajedničkoj sobi s nekoliko žena unutar četiri zida, u skučenom prostoru sa sedam kreveta poslaganih jedan do drugoga, izolaciji s nepoznatima, sa svim njihovim neurozama i psihičkim poremećajima. Ženama koje zajedno spavaju. Jedu hranu koju ne mogu birati. Svađaju se i ljute jedne na drugu, a najviše na same sebe. Bore se za bolje uvjete i bolji život. Pokušavaju ispuniti dane koji kao ukopani stoje na mjestu, ne nudeći nikakvu mijenu ni naznaku da će jednom u budućnosti do nje doći, završavaju ih uvečer uvijek s istim ritualima i ispraznim razgovorima, a onda na kraju dana ostanu same sa sobom, sa svojim iskustvima od kojih ne mogu pobjeći, rupama koje ne mogu ispuniti, krivnjama koje ne mogu nadvladati pa ih nose sa sobom stalno, kao preteški uteg ili petlju, postavljenu samo za njih. Sanjaju dan kad će moći izaći, kretati se ulicama nekog grada ili mjesta, potpuno oslobođene čina koji ih je zapečatio i okovao na ovom mjestu. – Odlutala ti opet? Brzo će nam ugasit svjetla – gladila se po zaobljenom trbuhu. Njena mladost i životnost izbijala je iz svakog pokreta, pogleda koji je znatiželjno upućivala svakoj ženi u sobi, zanimala se očima za sve nas, željela je razgovarati, a sve je činila s nekom čudnom blagošću kojom se izdvajala od ostalih žena koje su mi bile uglavnom strane i nedostupne, kao da su se ogradile zidom oko sebe zbog kojeg nisam imala potrebu ni obratiti se kojoj od njih. Razgovori su bili česti, ali svodili su se na svakodnevne trivijalnosti, komentiranje poslova u kuhinji ili vrtu, zajedničkih aktivnosti ili trenutnih zdravstvenih smetnji. Pomagale su jedna drugoj ako je pomoć bila potrebna, ali još uvijek nisam osjetila pravu emociju u ovoj sobi, sve je vrvjelo oprezom i sumnjom. Iako sam bila apsolutno nezainteresirana za njihove priče, osjećala sam hladnoću svuda oko sebe. Šutjela sam. Možda shvati da nemam živaca s njom komentirati pričanje u snu, da se jedva mogu skoncentrirati na odrađivanje dnevnih aktivnosti. Još uvijek se osjećam isto, razdire me isti osjećaj od kojeg ne mogu razmišljati ni o onome što se dogodilo prije tog dana niti poslije, nego samo o istoj sceni, istom slijedu događaja koji su mi se urezali u pamćenje kao slova na drvetu, ne vidim dalje od toga. Slijepa sam za vanjski svijet. Postojim samo unutra, u sebi, sama sa sobom i svojom prošlošću koja me obilježila doživotno, vodim monolog samo s njom, a svi dijalozi koje obavljam prazne su priče u kojima nisam prisutna, sa svim tim ljudima razgovara moja sadašnjost s kojom nemam nikakve veze. Ona je prisutna, ali nije moja. |
| Marija Rakić Mimica rođena je 1982. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Dobitnica je dvije književne nagrade za svoje kratke priče: Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015. i Brod knjižara Brod kulture 2016. Prozu je dosad objavljivala u svim važnijim književnim časopisima. Objavila je zbirku kratkih priča Ples u dvorištu (Jesenski i Turk, 2018.). Zaposlena je u Splitu kao profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi. Aviva je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi. |