Marija Rakić Mimica

Aviva

1.
 ˗ Misliš da će me ubrzo prebaciti tamo? ˗ pitala me sinoć Ana, djevojka koja spava u krevetu do mog. Bila je u trećem tromjesečju trudnoće, sad se već sporije i kretala, trpjela velike bolove u leđima, svakodnevne kontrakcije čega se najviše bojala. Povraćala je često iako je bila u visokoj trudnoći.
˗ Mogli bi i ranije, da ˗ odgovorila sam iako mi se nije dalo s njom razgovarati niti pomagati joj u prilagodbi na skori dolazak djeteta. Neka joj pomogne netko drugi.
˗ Jedva čekam otić odavde ˗ zamahnula je dugom ravnom kosom i okrenula se u krevetu. Čekala je kad će je prebaciti na odjel za trudnice i dojilje, brojila dane kad će otići iz naše zajedničke sobe, radovala se tome kao da odlazi na slobodu.
˗ Noćas si vikala u snu ˗ nastavila je iako nisam ništa rekla.
˗ Stvarno? Šta sam govorila? ˗ shvatila sam da ću morati prihvatiti razgovor
˗ Ma govorila si da je sad sve gotovo, ostalo nisam razumjela, ali bila si jako uplašena.
– Ne sjećam se šta sam sanjala.
– Nešto burno ˗ njezina mladenačka nemarnost jako me živcirala, htjela sam da prestane što prije. 

Ana iščekuje sa svojim dečkom rođenje djeteta. On je posjećuje često, planiraju zajednički život, isplanirali su cijelu zajedničku budućnost i sasvim drukčiji život nakon njenog odsluženja kazne. Ja vjerojatno nikad neću biti majka.

2.
 Grižnja savjesti najglasnije se čuje noću. Ponekad umjesto nje čujem more. Šumovi mora stignu do samog ruba jastuka, zatvorim oči i tada se valići pjene pojave na crnoj pozadini ispunjenom točkicama u raznim bojama. Samo im se prepustim i pustim da me vode. Nekad su misli lijepe i tada uživam, zaboravim gdje sam i zbog čega se nalazim na ovom mjestu. Sasvim me obuzmu, a potom se zaustave na dijelu jednog dana koji me obilježio i ostavio da stojim na mjestu. Ako se ne uspijem umiriti, ležim nepomično jer ne želim buditi druge žene.  Njihov san je isprekidan i lagan, brzo se probude, ali onda dugo ne mogu zaspati i vrte se u svojim posteljama, nestrpljivo i bučno, kao da će divlji pokreti noću nešto promijeniti, ubrzati vrijeme. U ovoj zgradi u kojoj se nikad ništa ne događa. U svijetu zatvorenom od svijeta. U zajedničkoj sobi s nekoliko žena unutar četiri zida, u skučenom prostoru sa sedam kreveta poslaganih jedan do drugoga, izolaciji s nepoznatima, sa svim njihovim neurozama i psihičkim poremećajima. Ženama koje zajedno spavaju. Jedu hranu koju ne mogu birati. Svađaju se i ljute jedne na drugu, a najviše na same sebe. Bore se za bolje uvjete i bolji život. Pokušavaju ispuniti dane koji kao ukopani stoje na mjestu, ne nudeći nikakvu mijenu ni naznaku da će jednom u budućnosti do nje doći, završavaju ih uvečer uvijek s istim ritualima i ispraznim razgovorima, a onda na kraju dana ostanu same sa sobom, sa svojim iskustvima od kojih ne mogu pobjeći, rupama koje ne mogu ispuniti, krivnjama koje ne mogu nadvladati pa ih nose sa sobom stalno, kao preteški uteg ili petlju, postavljenu samo za njih. Sanjaju dan kad će moći izaći, kretati se ulicama nekog grada ili mjesta, potpuno oslobođene čina koji ih je zapečatio i okovao na ovom mjestu.

– Odlutala ti opet? Brzo će nam ugasit svjetla – gladila se po zaobljenom trbuhu. 

 Njena mladost i životnost izbijala je iz svakog pokreta, pogleda koji je znatiželjno upućivala svakoj ženi u sobi, zanimala se očima za sve nas, željela je razgovarati, a sve je činila s nekom čudnom blagošću kojom se izdvajala od ostalih žena koje su mi bile uglavnom strane i nedostupne, kao da su se ogradile zidom oko sebe zbog kojeg nisam imala potrebu ni obratiti se kojoj od njih. Razgovori su bili česti, ali svodili su se na svakodnevne trivijalnosti, komentiranje poslova u kuhinji ili vrtu, zajedničkih aktivnosti ili trenutnih zdravstvenih smetnji. Pomagale su jedna drugoj ako je pomoć bila potrebna, ali još uvijek nisam osjetila pravu emociju u ovoj sobi, sve je vrvjelo oprezom i sumnjom. Iako sam bila apsolutno nezainteresirana za njihove priče, osjećala sam hladnoću svuda oko sebe. 

Šutjela sam. Možda shvati da nemam živaca s njom komentirati pričanje u snu, da se jedva mogu skoncentrirati na odrađivanje dnevnih aktivnosti. Još uvijek se osjećam isto, razdire me isti osjećaj od kojeg ne mogu razmišljati ni o onome što se dogodilo prije tog dana niti poslije, nego samo o istoj sceni, istom slijedu događaja koji su mi se urezali u pamćenje kao slova na drvetu, ne vidim dalje od toga. Slijepa sam za vanjski svijet. Postojim samo unutra, u sebi, sama sa sobom i svojom prošlošću koja me obilježila doživotno, vodim monolog samo s njom, a svi dijalozi koje obavljam prazne su priče u kojima nisam prisutna, sa svim tim ljudima razgovara moja sadašnjost s kojom nemam nikakve veze. Ona je prisutna, ali nije moja. 

3.
 – Šta si ti skrivila? ˗ pitala me Ana idući dan.  Jutrom smo se jedino osjećale živima.
– Pobigla joj malo ruka! – odgovorila joj je Ksenija. 

U sobi se začuo jedan glasni hihot i jedan prigušeni uzdah.

Ksenija je zatvorenica koja je odsluživala najdužu kaznu. Iako sam kratko s njima, saznala sam da je ubila supruga zbog enormnih kockarskih dugova koje je priuštio njoj i obitelji, ostavio ih bez kuće u kojoj su živjeli, dvaju obiteljskih automobila, vikendice na moru i cijele zajedničke ušteđevine. 

– Netko o tome ne želi govoriti ˗ Tihana je odgovorila na Anino pitanje.  Ona je bila najstarija u sobi i zatvorenica s najdužim iskustvom, kao naša zajednička mama, znala je sve o našoj kaznionici i o nama, a o njenom životu ostale su žene znale jako malo. Znam samo da je pronevjerila nekakve novce u firmi u kojoj je bila zaposlena jer ju je muž zlostavljao i tjerao na kriminalne radnje, navodno je novce pribavljala za njega. Tihana stalno govori, ali o sebi ne kaže ništa.

– Moraš shvatiti da ovdje ne možeš pitati sve što ti padne napamet.

Pogled mi se zadržao na zatvorenici koja je jedina još uvijek sjedila na krevetu. Zvala se Sonja, vratila se prije nekoliko dana s odjela za trudnice i dojilje i otad ne razgovara ni sa kim, uglavnom sjedi kad može, bulji uprazno i plače. Njezin trogodišnji dječak jučer je otišao od svoje majke nakon tri godine zajedničkog života u zatvoru. Nakon njegovog odlaska  Sonja se srušila u nesvijest u dvorištu. Nekoliko trenutaka prije toga dječak je mahao i slao poljupce svojoj mami, ispričala nam je Tihana. 

Ključ u vratima sve nas je trgnuo, otvorila su se teška metalna vrata. Sedam žena brzo se diglo u stav mirno. Bila je promjena smjene.

4.
 Probudi me snažna bol u prsima u prvom snu, negdje pola sata nakon što legnem, uvijek pogledam na sat taman u trenutku kad pomislim da ću sigurno dobiti srčani udar ili umrijeti, srce mi snažno kuca i onda shvatim da se događa sve iznova. 

Tu večer kiša je lijevala niz automobilsko staklo, sjećam se histeričnog mrdanja brisača gore-dolje, prvo sporo pa brže, brzo. Umorna od cjelodnevnog rada u uredu, ali zadovoljna što ću uskoro doći svojoj kući, tuširati se i stisnuti pod pokrivačem na kauču ispred televizora. Možda sam trebala nazvati da je otkazan posljednji sastanak koji sam najavila, da ipak neću raditi do devet uvečer, nego ću stići ranije pa bih time spriječila događaje koji će uslijediti. Zvuk mojih cipela s potpeticom odjekivao je stubištem dok sam se penjala s vrećicama do prvog kata, možda sam trebala još glasnije gaziti pa bi me dočekala zaključana vrata, ne bih ušla u hodnik, odložila vrećice na pod, krenula prema dnevnom boravku, čula skakanje i glasove u spavaćoj sobi. Ne bih mi se osušile usne i ne bih ga pitala što se događa dok se mlada žena u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima brzo provukla između njegovih leđa i zida, otvorila vrata i izašla. Zvuk lupanja vratima i zaglušujući tišinu koja je uslijedila nakon toga još uvijek čujem, njegovo blijedo namreškano lice od straha još vidim. Htjela sam ga trgnuti, natjerati da mi odgovori zašto je poništio cijeli jedan život koji sam smatrala sigurnim, povlačila sam za ga odjeću i vikala, udarala po prsima i rukama, a budući da se u početku nije branio, nastavila sam udarati po cijelom tijelu panično, snažno, divlje. Svih svojih idućih radnji jako se slabo sjećam.

U početku me posjećivao. Više ne dolazi. Započeo je novi život s nekom drugom ženom. 

˗ Vidi kakvi su mi nokti na nogama, katastrofa. Ovo je lak još od ovog ljeta – Ana je pomicala kožicu sa svojih nožnih prstiju pjevušeći neku iritantnu narodnu melodiju. Krajičkom oka uhvatila sam Tihanu kako koluta očima.
˗ Žene, hajmo radit nešto! ˗ opet je započela svoju večernju akciju, svake večeri  nagovarala bi nas da igramo društvene igre ili razgovaramo o životu, što nikoga nije zanimalo. 
– Ana, pilaš nas! ˗ viknula je Ksenija i pogledala je ispod debelih gustih obrva. Od njezinog pogleda u sobi je postalo još hladnije.

Ana je pogledala kratko i spustila pogled, nastavila je mirno kopkati po svojim nogama, sad je istiskivala urasle dlačice na potkoljenici. Svaku večer mi pokušava ispričati svoju priču, a ja je uglavnom nemam živaca slušati. Ipak, nisam uspjela ignorirati njezinu upornost, toliko je tvrdoglava da sam popustila neku večer i razgovarala s njom prije spavanja. 

Ispričala mi je da oduvijek živi izrazito neurednim životom i ovisna je o raznoraznim narkoticima. Posljednje dvije godine bavila se isključivo krađama i prostitucijom. 

˗ Odrasla sam skoro pa na ulici, oca ni ne poznajem, a mama se trudila koliko je mogla s obzirom da je trgovačkom plaćom othranila brata i mene. Ali, to je sad sve iza mene, Brane i ja smo sve isplanirali za nas troje. Mislim da bih mogla dobiti  ublaženje kazne, a onda planiramo u inozemstvo. Ne vidimo se više u ovoj zemlji. Konačno ću se izvući i promijeniti svoj život. Jako se radujem ˗ desna ruka bila joj je ispod pidžame i cijelo vrijeme je mazila svoj trbuh. Pretpostavljala sam da će i uspjeti, mlada je i izrazito pozitivna što joj ostavlja mogućnost izbora. Nisam mogla podnijeti njezinu sreću.

Kad je konačno zaspala, razmišljala sam dugo o njoj i njezinim izjavama koje su divljački prodirale u moju svijest. Njezina mladost i vedrina usprkos trenutnim uvjetima u kojima se nalazila vratili su me natrag u djetinjstvo. Slike pred spavanje plesale su pred mojim očima; kupanje s majkom na plaži na Firulama, sendvič od paštete s rajčicom na velikom šarenom ručniku, ljeto na stopalima umrljanim pijeskom, toplina od koje se znojiš i veseliš svakom novom zaronu, zamahu rukama prema dubini koja te privlači svojom daljinom. 

Marija Rakić Mimica rođena je 1982. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Dobitnica je dvije književne nagrade za svoje kratke priče: Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015. i Brod knjižara Brod kulture 2016. Prozu je dosad objavljivala u svim važnijim književnim časopisima. Objavila je zbirku kratkih priča Ples u dvorištu (Jesenski i Turk, 2018.). Zaposlena je u Splitu kao profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi.

Aviva je pseudonimautorice fragmenta iz Kaznionice u Požegi.