| Jasna Jasna Žmak Duncan i I. 3. I tako smo se polako ipak počele svađati, ali samo u stvarnosti, na papiru nikad ne. U mojim pričama naša je veza i dalje izgledala kao najgori holivudski film, u stvarnosti malo manje, a ja sam počela shvaćati da su svađe ne samo prirodne nego čak i poželjne, počela sam shvaćati da one uvijek postoje, samo ih neki parovi skrivaju, a neki ne (neki samo od drugih, neki čak i od sebe). I tako smo polako prestale biti jedan od tih parova, počele smo pecati svoje ribe (ponekad čak i onda kad ih nije bilo, kao recimo jutros). Da, ovu svađu ja nisam ni stigla spaziti, a ti si već bila vani. (To je svađa koja nam se svako malo vraća, ona nam je kao drugi kućni ljubimac, toliko je dugo s nama, zato ju je lako ne zapaziti isprve.) I prije si mi govorila da su moje priče previše lijepe, previše tople, previše sretne. Smetala ti je ta smirena sreća u njima. Gdje su ti tu krajevi, pitala si me pa predložila da knjigu završim prekidom, krajem, onako kako to u životu stvarno i bude, da napravim puni krug. Ja se nisam složila, rekla sam ti da moja zbirka neće biti takva, rekla sam ti da mi je dosta drame i krajeva, da su moje priče jedino mjesto na svijetu na kojemu mogu odlučivati kako će stvari završiti i da želim da završe onako kako u stvarnosti završavaju rijetko, a to je sretno. Teško si to prihvatila, ali knjiga je svejedno izašla, takva, sretna (kao što smo i mi, kao što je i ova priča). |
| Jasna Jasna Žmak radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Objavila je dva teksta za izvedbu, jednu proznu knjigu (Moja ti, 2015., Profil) i niz kratkih priča. Od 2012. godine radi kao umjetnička asistentica na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Surađuje s feminističkim portalima VoxFeminae, MUF i Libela. Neke njene priče nalaze se na: mojati.tumblr.com i cudnamjesta.tumblr.com. Duncan i I. su pseudonimi autorica fragmenata iz Kaznionice u Požegi. |