Jasna Jasna Žmak

Duncan i I.

1.
 Sjedila sam bezvoljna i zamišljena u kutu garniture u dnevnom boravku i razmišljala o ničemu, a zapravo o svačemu što mi se dogodilo tog dana. Razmišljala sam o tome kako je bezveze što smo se posvađale, jer dan je bio savršen za neke druge priče, neke koje ne uključuju svađe. Dan je bio savršen za neku prirodu u kojoj ptičice cvrkuću, vjeverice skaču, žabe krekeću, a puhovi pušu. Dan je bio savršen za to da odemo na neko jezero (more nam je trenutno previše daleko), bacimo udicu u njegovu bonacu, pričamo pogledima (to najviše volimo) i čekamo da naš pas skoči i spasi nas od ribe koju pokušavamo uloviti (iako ni ti ni ja zapravo ne pecamo). Da, ovo je mogao biti dan prepun mira, ljubavi, života i radosti u beskonačnom radijusu naše svijesti. Ti i ja i jedna neuhvaćena ribetina.

Ali umjesto toga, ovo je ispao jedan prilično bezvezan dan, jedan od onih u kojima se stignemo posvađati i prije nego se stignemo probuditi, jedan od onih u kojima se pitam da li ljubav zbilja traje samo tri godine (iako naša traje već nešto duže).

Ljubav traje tri godine, to je ono što si mi rekla prije nego si ljuta izašla iz stana, to je ono što si mi predbacila. Ljubav traje tri godine, to svi znamo, samo kod tebe nema nikakve drame, samo je kod tebe ljubav postojana kao trovremenski taft, pa dodala, samo kod tebe i Pintarića.

Nasmijalo me to s trovremenskim taftom, nasmijalo me toliko da sam ostatak rečenice u trenu zaboravila. Moram to zapamtiti da iskoristim u nekoj priči, rekla sam samoj sebi, ali prije nego što sam tebi stigla išta reći, išta odgovoriti, ili te barem pitati da ponoviš ono što si rekla prije tog trovremenskog tafta, ti si već nestala. Naljutila si se zato što sam napisala još jednu priču koja je sretna, još jednu priču u kojoj nema nikakvih problema. Naljutila si se zato što sam napisala ovu priču.

2.
 Ali ja ovu priču još nisam napisala, ovu priču tek pišem, tek sam je počela pisati. Tako da si se zapravo naljutila unaprijed, naljutila se zbog nečega što još niti ne postoji (često se ljutiš zbog takvih stvari).

Ali iako je nisam još ni dovršila, iako je, dakle, nisi ni mogla pročitati, bila su ti dovoljna dva, tri prva retka da shvatiš da je i ova priča ista kao i one koje sam prije napisala, da shvatiš da i dalje ne mogu izaći iz tog svog pink balona, za promjenu napisati neku tešku, ružnu, groznu priču, neku u kojoj ćemo se posvađati, neku u kojoj se nećemo pomiriti. Zato si se naljutila i izašla iz stana, a mene ostavila da tako bezvoljna sjedim i razmišljam o tebi, o nama, o našim svađama.

S našim svađama dugo sam imala problema i da se mene pitalo, nikada ih ne bi ni bilo. Dugo sam ih izbjegavala, pravila se da ih ne vidim, skrivala se od njih. Svađe su za mene bile znak da nešto s nama nije u redu, znak da ćemo možda jednom prekinuti, da će naša ljubav možda trajati više od tri godine, ali da će jednom ipak prestati.Naše su svađe za mene bile kao ribe koje pokušavam upecati, ali ih zapravo ne želim uloviti. Vidjela bih ih, tamo negdje ispod površine, mutne, ali prisutne. Vidjela bih kako plivaju i razmišljala što da radim s njima. Plovak bi onda počeo lagano trzati, ja bih primila štap u ruke, a on bi se počeo savijati, kao da je od gume. To bi bio znak da je riba (svađa) stvarno velika, i to bi me uplašilo, to bi me uplašilo toliko da bih se brže bolje počela praviti da ipak ništa ne vidim, praviti se da nema ni ribe ni svađe ni problema. Ostavila bih štap sa strane i nastavila gledati našeg psa kako gleda u jezero u kojem plivaju naše svađe. Ali tako velika riba tvom oku nikada ne bi mogla promaći. I dok bi se naša svađa počela otimati, trzati i skakati, i dok bih se ja i dalje pravila da je ne vidim, ti bi ustala i prišla mi, uzela štap u ruke, i pokazala mi kako da je zajedno izvadimo, izbacimo na sunce. Ti si s našim ribama uvijek bila uporna, ti ih nikad nisi ignorirala.

3.
 I tako smo se polako ipak počele svađati, ali samo u stvarnosti, na papiru nikad ne. U mojim pričama naša je veza i dalje izgledala kao najgori holivudski film, u stvarnosti malo manje, a ja sam počela shvaćati da su svađe ne samo prirodne nego čak i poželjne, počela sam shvaćati da one uvijek postoje, samo ih neki parovi skrivaju, a neki ne (neki samo od drugih, neki čak i od sebe). I tako smo polako prestale biti jedan od tih parova, počele smo pecati svoje ribe (ponekad čak i onda kad ih nije bilo, kao recimo jutros).

Da, ovu svađu ja nisam ni stigla spaziti, a ti si već bila vani. (To je svađa koja nam se svako malo vraća, ona nam je kao drugi kućni ljubimac, toliko je dugo s nama, zato ju je lako ne zapaziti isprve.)

I prije si mi govorila da su moje priče previše lijepe, previše tople, previše sretne. Smetala ti je ta smirena sreća u njima. Gdje su ti tu krajevi, pitala si me pa predložila da knjigu završim prekidom, krajem, onako kako to u životu stvarno i bude, da napravim puni krug. Ja se nisam složila, rekla sam ti da moja zbirka neće biti takva, rekla sam ti da mi je dosta drame i krajeva, da su moje priče jedino mjesto na svijetu na kojemu mogu odlučivati kako će stvari završiti i da želim da završe onako kako u stvarnosti završavaju rijetko, a to je sretno. Teško si to prihvatila, ali knjiga je svejedno izašla, takva, sretna (kao što smo i mi, kao što je i ova priča).

4.
 (Sada shvaćam, ovo će biti najduža priča koju sam ikada napisala, duža od najduže pričeu mojoj knjizi i svakako duža od svih onih koje sam napisala izvan nje. Inače ne volim dugepriče, ne voliš ih ni ti, ali nadam se da ćeš ovu priču voljeti (bez obzira na to što je duga, bez obzira na to što je sretna), nadam se da ćeš je voljeti zato što je naša.)

I tako sam sjedila, tužna i bezvoljna, kad sam čula zvono na vratima. Trgnula sam se, lijeno se digla, otvorila vrata i na njima ugledala ljubav svog života. Jesmo još posvađane, pitala si me, iako smo obje dobro znale da je to retoričko pitanje. Zagrlila si me i prošaptala da sam ti nedostajala. Rekla si mi, Nedostajala si mi kao Liljana Nikolovska Magazinu, a ja sam mislila kako si danas inspirirana, kako je ovo bolje od onog trovremenskog tafta. Pa nisam nigdje otišla i svakako ne zauvijek, šapnula sam ti natrag i nježno te tresnula po glavi.

Onda si duboko uzdahnula i priznala, Stvar je u tome da sam ljubomorna, osjećam se kao da si me prevarila.

Aha, rekla sam onda i shvatila da će ova priča biti još duža nego što sam na početku planirala.

Stvar je u tome da je ova priča zapravo threesome između mene i još dvije autorice koje nikada nisam upoznala. Točnije, ova priča je foursome između tebe, mene i još dvije žene koje nikada nismo upoznale, u njoj se skrivaju tuđe riječi, misli i rečenice, u njoj su, osim moje i tvoje, skrivene i neke druge priče. I nije ti dakle smetala sreća, nije ti smetao trovremenski taft kojim sam posprejala ovu priču, smetalo ti je to što sam u nju ubacila neke druge djevojke, smetalo ti je što ova priča nije samo između tebe i mene.
Jasna Jasna Žmak radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Objavila je dva teksta za izvedbu, jednu proznu knjigu (Moja ti, 2015., Profil) i niz kratkih priča. Od 2012. godine radi kao umjetnička asistentica na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Surađuje s feminističkim portalima VoxFeminae, MUF i Libela. Neke njene priče nalaze se na: mojati.tumblr.com i cudnamjesta.tumblr.com.

Duncan i I. su pseudonimi autorica fragmenata iz Kaznionice u Požegi.