Jelena Zlatar Gamberožić
Plavo nikada sasvim ne završava.
Bila je to jedna od onih misli koje san ugura u prve trenutke nakon buđenja, prije nego što svijest sasvim obuzme mozak i upogoni ga u iščitavanje stvarnosti kroz prizmu budnosti. Pogledao je kroz prozor kabine: valovi su se mreškali na suncu, a pjena koja se razlijevala po njihovim rubovima uvijek bi ga podsjetila na malu morsku sirenu koja je na kraju završila kao morska pjena. I više nije patila. Odsutnost patnje, pomislio je, najvažniji je cilj. Svi bi združeno trebali raditi na njezinom odmicanju. Svakodnevno, danonoćno, bez pauze i prestanka, kao neki veliki nezaustavljivi stroj. I to bi trebao biti jedini posao na svijetu.
Bile su mu to prve misli nakon buđenja, Kasnije će se baviti njihovim značenjem. Uvijek je pamtio prvo što bi pomislio. Ako bi slučajno imao vremena, to bi i zapisao, a zatim prije spavanja čitao i razmišljao o tome što mu je podsvijest željela poručiti.
Ali, sada nije bilo vremena. Morao se popeti na palubu. Oblačio se brzo, zagladio valovitu kosu i umio lice. Hladna voda ga je sasvim razbudila i svijest mu usmjerila na bitno. Na njegov zadatak. Na svako jutro isti, neodgodivi posao na palubi.
Koji?
Stao je nesigurno pred vratima svoje kabine i premjestio se s noge na nogu. Nije se mogao sjetiti što to ima za obaviti na palubi. To mu se u zadnje vrijeme često događalo. Zaboravio bi nešto ili bi jednostavno odlutao iz razgovora i situacije. Nakon nekog vremena bi se vratio, ali primijetio bi da situacija nikada nije bila ista onakva kakvom ju je ostavio. Ponekad bi se radilo o maloj, gotovo neprimjetnoj promjeni poput slabijeg svjetla u prostoriji iz koje je ‘odlutao’; ponekad bi se lice sugovornika promijenilo, malo ali dovoljno da shvati da se dogodilo nešto čemu on nije svjedočio; ponekad bi mu se činilo da je na drugom mjestu od onoga gdje se netom prije ‘gubljenja’ nalazio. Primjerice, razgovor bi započeo na palubi, a nastavio bi ga u kabini ili salonu, a da se nije sjećao kako je tamo došao. Drogirao se nije, a, koliko mu je bilo poznato, nije imao nikakvu bolest koja bi objasnila takvo stanje uma.
Nije znao zašto mu se to događa i što znači, ali znao je jedno: mora biti oprezan. Otkrio je privremeni način nošenja sa svojom tegobom: trebao je samo stati i čekati da zaboravnost, smetenost i izgubljenost prođu. Zvao je cijelu stvar ‘gubljenjem niti’. Izgubio bi se iz toka događaja ili iz samog sebe. Srećom se zasad, barem mu se tako činilo, vraćao brzo.
Uostalom, sada se vjerojatno radilo samo o smetenosti od sna. Čim dođe na palubu, bit će mu bolje. Sjetit će se onoga što mora učiniti.