Jelena Zlatar Gamberožić
Izašao je iz kabine i penjao se stepenicama. Učinilo mu se da se zaležao u snu jer je u nogama osjećao trnce na svakom koraku; oblijevali su ga ravnomjerno poput malih valova. Konačno je došao da vrha stepeništa. Zapuhnuo ga je miris mora pomiješan s mirisom goriva. To je miris slobode, pomislio je. Biti na brodu, udisati taj zrak, dok se valovi ispod njega lome i pretvaraju u pjenu, a vjetar mu lice posipa sitnim kapljicama, to je nešto čega se nikada neće odreći. Nekome bi se možda boravak na brodu iz dana u dan činio kao zatvor, ali ne i njemu. Kretanje, samo kretanje, razmišljao je. Ono me jedino drži na nogama.
Na palubi je bilo nekoliko ljudi koji su mirno promatrali more naslonjeni na ogradu ili sjedeći u žutim plastičnim stolcima. Pogledao je u nebo. Puhalo je i, prognozirao je, uskoro će vrijeme biti previše neugodno za ostanak na otvorenom. Započet će vjetar, a možda i koja kap kiše. Znao je mnogo o vremenu, pogotovo promjenama vremena na moru. Volio je vjetar, ali u zadnje vrijeme ga je činio tužnim. Došao je do ograde i nagnuo se. Brod je stvarao mnogo pjene, primijetio je. Bilo je oko broda, ali i mnogo dalje od njega. Zapravo, shvatio je, pjene je bilo previše. Kao da se stotinu malih sirena odjednom pretvorilo u morsku pjenu. Zatim je primijetio, i nije mu bilo jasno kako to nije vidio i ranije, da se pored broda u kojemu je on nalazi još mnogo brodova. Malih, gumenih brodova, glisera, motornih čamaca, pa čak i kajaka. Svi su išli u istom smjeru, vrlo blizu jedni drugima.
Oh, zaboravio sam na natjecanje. – rekao je tiho, pitajući se kako je mogao smetnuti s uma toliko bitan zadatak, svakodnevnu obavezu na svom putovanju.
Ponovno je svrnuo pogled na ljude na palubi. Sada je vidio da nisu tek slučajno, nezainteresirano gledali u pučinu. Navijali su. Svatko je imao svog favorita i navijao je za njega. Brod na kojem su bili oni nalazio se u sredini, i to je bio veliki putnički brod koji je okupljao gledatelje, vlasnike brodova koji su se natjecali. Njihovi, manji i veći brodovi bili su strateški poslagani oko njega, a svaki je bio u domeni njihovog pogleda.
Marin je zatresao glavom, još snen. Njegov brod je također sudjelovao u natjecanju. Bio je to sasvim maleni, drveni čamac kojeg je nazvao Orahova ljuska, kao da je time želio potvrditi njegovu trošnost i slabe šanse u pobjedi. Osim ako, pomislio je, pogledavši opet prema nebu. Osim ako moju orahovu ljusku dobar vjetar ne prebaci preko sve većih valova spretnije i brže od ostalih brodova. Ta mu se misao istog trena učinila iracionalnom, ali u tom trenutku tračak nade bio je sasvim dovoljan.
Natjecanje je tek počelo, a trajat će sigurno još pola dana pa je odlučio sići u salon i popiti kavu na miru. Zapravo je pomislio kako ne bi bilo loše malo se pribrati, prikupiti misli i razmisliti o tome zašto je toliko rastresen i zašto doživljava svoja ‘gubljenja niti’. Možda ga natjecanje umara. Traje već nekoliko mjeseci, a kraja nema na vidiku. Nema čak niti preliminarnih rezultata. S njima će krenuti, takva su bila pravila, kada se nazre obala preko puta, što još nije bio slučaj.
Premoren sam, zaključio je. Sudjelovati na ovakvom natjecanju, dan za danom, nije bila šala. Pogotovo kad mu o tome ovisi odlazak s broda, kao i svima koji sudjeluju u natjecanju. Ako pobijedi, bit će slobodan. Ali slobodan za što? Na brodu je osjećao veću slobodu nego igdje drugdje i nije bio siguran može li se igdje drugdje osjećati bolje. Ipak, želio je da njegov brod pobijedi. To je bila stvar principa. Nije bio manje imun na pobjedu od bilo kojeg natjecatelja i navijao je zdušno i svakodnevno.
No, sada mu je trebao mali prekid. Kava, a možda i kratak razgovor s osobljem, bilo kim tko bi mu misli barem na trenutak odmaknuo s natjecanja i s njegovih problema.