Jelena Zlatar Gamberožić

Spustio se u salon s plavim foteljama i zatražio kavu s malo mlijeka. Dali su mu je s toplim osmijehom. Posada broda bila je izrazito ljubazna prema njemu, svi u bijelom, danonoćno na usluzi, uvijek tu da pomognu svima koji putuju i da budu uz njih u svim danima natjecanja.

Jeste li za kolač, gospodine?- pitala ga je ljubazna konobarica guste crne kose koja ga je neodoljivo podsjećala na nekoga.

Ne, hvala. – odgovorio je gledajući u sloj kokosa zalijepljenog za čokoladnu glazuru.
Kako se ova gospođa zove, zapitao se. Nikako nije uspijevao zapamtiti njezino ime, a sad mu je već bilo neugodno pitati. Ona je s njim pričala najviše, ali njezine su mu priče i monoton glas bili vrlo naporni za pratiti. Doduše, njezine riječi su se lijepile po njegovom mozgu i nikako ih nije mogao oguliti sa sebe, ali često se nije sasvim sjećao o čemu se radilo: kako je priča započela, kada se događala i tko je sve u njoj sudjelovao. I sada je govorila, tim tihim i smirenim gasom. Marin nije čuo početak priče, ušuljao se na polovici nečega što mu se činilo bitnim.

…sunčan dan, ja umorna od posla ulazim u kuću kao vihor. Moj muž je začuđujuće dobre volje. Uzvikuje: Izgledaš odlično! Gledam ga zaprepaštena. Mislim, nikad to ne govori. Ipak se nešto promijenio u zadnje vrijeme, nekako je čudan, ipak je čovjek u godinama, možda trebamo otići kod doktora…
Kod doktora, pomislio je Marin dok se ljuljuškao u fotelji. Valovi su se pojačali, osjećao je. Možda bi i on trebao otići kod doktora, pogotovo zbog ovoga što mu se događa već neko vrijeme. Ali, sigurno bi morao obaviti hrpetinu pretraga, a to ne želi. Pretrage je uvijek doživljavao kao testove u kojima je negativan rezultat gotovo izvjestan. Samo posebni sretnici se izvuku s onim: „Nije vam ništa.“ Ostali se moraju nositi s posljedicama. To nije bilo natjecanje u kojem se želio okušati.
Uostalom, kada je on posljednji put bio u bolnici? Je li to bilo nedavno? Ali nije moglo biti, on je već dugo na brodu, jako dugo. Koliko točno? Morao je znati, uostalom zapisivao je to i u dnevnik svaku večer, samo se sada nije mogao sjetiti. Utrka je počela na točno određen datum, tako da je to jednostavno mogao provjeriti, imao je dan i sat. Jedino je kraj bio upitan, kada će završiti, hoće li uopće završiti? Dotad nije smio sići s broda.

… to mi je pričala Ana s trećeg kata da je tako njen Ivo bio nešto veseo, otišao na pregled, a kad ono nešto na mozgu. Operirali ga i sad je opet onaj stari…
Gospođa nastavlja svoju priču. Operirali su ga, pomisli Marin i zaustavlja se na toj riječi. Operacija. Zazvuči mu poznato. Zašto…?
Vani odjednom začuje udarac. Je li njihov brod udario u nešto? Što se dogodilo? Svjetla u salonu zatrepere, a zatim se opet upale i nastave svijetliti, ali slabije nego prije. Je li ušao u jedno od svojih stanja? Je li izgubio nit? Uznemireno pogleda prema ženi.

Tko…? – pokuša. – Je li s vašim mužem sve onda bilo u redu?
Ženino lice se smrači. Ili mu se to samo učinilo zbog oslabljenog svjetla u brodu. Nije mogao odrediti.
Nije odgovorila. Hoće li sada otići? Nekada ljudi jednostavno odu, pogotovo članovi posade. Nije čudno, imaju puno posla. Samo, on nikada nije siguran kako i kada će se to dogoditi. Ostave ga samog pa se uhvati da priča sam sa sobom, odgovara im na postavljena pitanja ili govori nove stvari, a zatim shvati da je sam.
Žena je ipak još uvijek tu. I dalje mu ne odgovara, samo se suosjećajno smješka. Nešto u njezinom smiješku zbunjuje ga i plaši. Kada je prestala pričati? Je li rekla sve što je htjela? Diže se s fotelje i napravi par koraka od nje. Žena i dalje stoji na istom mjestu i gleda ga. Zašto se ne pomiče, zašto ne odgovara? Zašto mu svaki dan ima potrebu ispričati neke svoje stvari s kojima on nema nikakve veze?

Moj muž je dobro. – kaže konačno. – i njega su morali operirati. Ali, njegova operacija nije dobro prošla, na žalost. Razumijete li?
Marin se odmiče još dva koraka. Ne razumije ništa od onoga što mu je pokušala reći. Ako joj je muž imao nešto na mozgu, operirali su ga i sada je dobro, kako to da operacija nije dobro prošla? Žena čeka nastavak razgovora, čeka njegova pitanja, ali on samo želi biti što dalje od nje.

Vrijeme je da odem pogledati svoj brodić. – kaže, nadajući se da ona neće primijetiti odbojnost u njegovom glasu, kao niti potrebu za bijegom.

Jasno, gospodine. – odgovorila je s pogledom u kojem je mogao iščitati samo suosjećanje, ne i uvrijeđenost zbog naglog prekida razgovora.