Jelena Zlatar Gamberožić
Nije volio da ga se žali, ali na ovom putovanju dopao ga je mali brod i bilo je jasno da će svi prema njemu osjećati određenu samilost. Nitko ne navija za Orahovu ljusku, nitko ne misli da bi ona mogla pobijediti. Penjao se natrag na palubu i razmišljao kako stvari nikada nisu pravedne. Brodovi koji sudjeluju na natjecanju ovise samo o vlastitim motorima, vjetru i valovima, u njima nema ljudi koji bi ih pokretali. Kada bi mu samo dozvolili da uđe u svoju praznu orahovu ljusku, barem na sat vremena, sigurno bi zadobio prednost. Veslanje je bilo njegov hobi. Njegova strast. Natjecao se kad god je mogao, katkada s drugima, a katkada sam. On, brod i more, on protiv vjetra, protiv oluje, protiv samoga sebe.
No, pravila ovog natjecanja nisu takva. Svaki brod je prazan, i ovisi o sreći- samo sreći- hoće li stići do druge obale ili se razmrskati negdje po putu. Ili možda o drugi brod. Njegov čamac je tu imao malo šanse jer je bio najmanji i najkrhkiji. Bojao se vratiti na palubu da ga ne ugleda zdrobljenog ili polomljenog pa je otezao s penjanjem i polako koračao prema brodskoj ogradi. Osjećao je svaki korak, svaki dodir stopalom po tlu. Noge su mu postajale sve teže i shvatio je da zapravo nije dobio potreban predah u salonu, uz kavu. Samo se zapleo u nejasan razgovor, a sada se mora vratiti gore. Možda bi se mogao još na neko vrijeme vratiti u kabinu? Ali to mu se učini kukavičkim. Treba se suočiti s onim zbog čega je tu, sa svojim brodom.
Zabrinutost ga nije napuštala ni kad se konačno dovukao gore, naslonio na ogradu i pogledom potražio mali bijeli čamac, ali odjednom je ugledao situaciju koja mu je vratila vedrinu na lice.
Njegov brod, minijaturni čamčić, probio se sasvim na početak natjecanja. Veselo se propinjao na sve većim valovima ispred velikog broda na kojem su Marin i ostali bodrili svoje natjecatelje. Potrčao je prema mjestu s kojeg ga je mogao neometano promatrati. Pogledao je ostale navijače i u njihovim očima ugledao iznenađenje, ali i odobravanje.
Svaka čast, gospodine!- rekao mu je mladi konobar koji se odjednom stvorio pored njega.
Nosio je pladanj s različitim, koliko je Marin mogao primijetiti, šarenim alkoholnim pićima na njemu.
Molim vas, poslužite se!
Marin je zbunjeno gledao u pladanj.
Ne bih smio… – počeo je, iako nije bio siguran zašto.
Možda se onaj poremećaj u glavi pojača, možda opet izgubi nit i ne vrati se na ovo isto mjesto i to baš u trenutku kada je trebao svjedočiti vlastitoj pobjedi.
Bit će vam bolje – rekao je mladić blago.
Njegova tamna gusta kosa i suosjećajni pogled podsjetili su ga na gospođu iz salona. Možda su u rodu, pomislio je. Samo, mladićev pogled imao je u sebi još nešto što kod gospođe nije prepoznavao. Razočaranje možda, pomiješano s ljutnjom. Uzeo je prvo, smeđe piće s pladnja i zahvalio mladiću.
Dobro sam, hvala. – rekao je. – nadam se pobjedi! – dignuo je čašu u zrak i nazdravio mladiću.
Sretno, gospodine.- kimnuo je konobar ozbiljno, okrenuo se i otišao dalje.
Marin je sa strepnjom vratio pogled na natjecanje i opet se razveselio. Orahova ljuska i dalje je vodila, spretno vrludajući kroz valove.
Draga orahova ljusko! – uskliknuo je razdragano, osjećajući se čak i pomalo krivim što nije vjerovao da je ovakav razvoj situacije moguć.
Veliki motorni čamci, gliseri, kanui, gumenjaci, jedrilice i svi ostali, nespretno su se gegali na velikim valovima, spuštali i penjali kao da prolaze nepregledna brda na klimavim nogama. Marin je za većinu njih odokativno prognozirao skretanje s putanje, sudar jednih o druge ili udarac u veliki brod i raspad. Nije se veselio tome što natjecanje dozvoljava uništavanje tolikog broja, gotovo stotine brodova. Skupa natjecanja često imaju visoku cijenu, znao je to. Da je mogao, obustavio bi ovo natjecanje čak i sad, kad je očito da pobjeđuje. Ostali brodovi će se razbiti, oluja koja je sve bliže će ih uništiti.
Prognoza nije bila nepovoljna, ali čovjek ne može sve predvidjeti. Marin je gledao u nebo koje je postajalo skroz sivo. Ostali navijači odmahivali su rukom i odlazili natrag u svoje kabine. Nisu željeli svjedočiti propasti svojih natjecatelja. Većina je bila svjesna da se njihovi brodovi danas neće izvući. Nadali su se boljoj sreći sljedeći, dan kad će se konačno, govorili su, vidjeti i obala s druge strane koja će njihove brodove kao magnet privući na početak neobične kolone.
Marin je odlučio ostati na palubi. Dugovao je to svom čamcu. Trenuci natjecanja kada počnu lomovi brodova bili su toliko bolni da je fizički mogao osjetiti bol, ali najviše je boljelo kada bi se, jasno, slomio njegov čamac. Nadao se da ovaj put to neće biti slučaj, da će izgurati do kraja. Druga obala bila je blizu, osjećao je to, iako je nije mogao vidjeti od gustih sivih oblaka.