Jelena Zlatar Gamberožić

Ovo je zadnji put da moram biti na natjecanju, pomislio je. Ljuska će stići do druge obale čitava i moći ću predahnuti. Sići ću s broda i vidjeti što se to događa sa mnom, zašto mi pola toga što ljudi oko mene pričaju nije jasno i zašto se u zadnje vrijeme toliko gubim. A onda, ako mi se baš prohtje, mogu se vratiti na ovo ili neko drugo natjecanje. Njih barem uvijek ima. More je tu, nikada neće nestati. Njegov zvuk je vječan.

Još malo. Još samo malo.

Ali, sve mu je teže bilo pogledom pratiti svoj brod. Bio je bijel i zato se sljubljivao s morskom pjenom i gotovo nestajao u njoj. Marinu se sve više činilo da je sasvim utonuo i da se ipak neće vratiti natrag na površinu.

K vragu! – pomislio je i ponovno pogledao prema nebu, očekujući gustu sivu masu bremenitu oblacima koji čekaju da ispuste kišu. – opet nemam sreće! Da je barem danas osvanuo lijep dan umjesto ove naslage…

No, nebo je bilo sasvim plavo. Bilo je to plavetnilo koje se širilo prema drugoj obali, razlijevalo poput vode prema ostalim brodovima i moru, a zatim blago, kao izmaglica, ulazilo u Marinovo tijelo. Nasmiješio se i osjetio posve laganim, kao da ga nebo i more zajednički preklapaju i umataju u toplu, mekanu postelju iz koje ne želi izaći. Sve boje se pretapaju u jednu i oslobađaju ga gledanja, truda, straha i natjecanja, a najviše one strepnje koja se usadila duboko u njemu i pratila ga na svakom koraku.

Plavo nikada sasvim ne završava.

***

Sanja nešto lijepo – rekla je Mirjana – smiješi se u snu.

Bit će mu bolje – rekao je Miro, neuvjerljivo, gledajući majku.

Možda bi opet trebali otići kod doktora – rekla je majka nesigurno.

Nakon nesreće koja ga je zadesila u vlastitom čamcu na otvorenom moru, ostao je nepokretan od struka naniže. Operacija mu nije pomogla i spavao je gotovo po čitave dane. Nisu se više usudili odvesti ga u bolnicu. Na spomen doktora, lijekova ili terapije, lice bi mu se smračilo, a sin i žena bi se uplašili. Još će malo pričekati, bio je njihov prešutni dogovor. Uostalom, stvari ponekad krenu neočekivanim putem, obrati su mogući kod svih pacijenata, rekao im je doktor kad su ga izveli iz bolnice.

Sve je moguće – šaptala je Mirjana Miri iznad kreveta dok je Marin još uvijek mirno, nasmiješeno sanjao – evo, to mi je pričala Ana s trećeg kata da je tako njen Ivo bio nešto veseo…

Miro se tiho nagnuo nad Marina i promatrao ga dugo i pomno, kao da na njegovim vjeđama može pročitati sve o natjecanju brodova i njegovoj Orahovoj ljusci koja je katkada bila u prednosti, a češće bi kasnila za ostalima, no oluja bi je uvijek zaustavila nadomak druge obale.

Zatim je tiho prekinuo majku:

Ugledao je brodove. Sigurno je ugledao brodove.