Voda se slivala Vesninim grlom poput slapa. Zastala je kada je bilo najslađe. Spustila je flašu u hlad drveta. Polovina boce je dovoljna, inače će opteretiti želudac i biće joj teže da radi. Dan je sparan, razmišljala je, ali nije to neočekivano u julu. Gledajući u njivu, probudila je drugu Vesnu koju samo ona poznaje. Nosila je mitološko ime zamišljajući sebe kao biće nastalo iz zemlje i bilja. Smatrala je da je u prirodi za nju sve živo koliko i ona. Nije ostvarila svoje spisateljske snove. Umela je kao devojka da pređe desetine kilometara biciklom do grada da bi pogledala izlog gradske knjižare. Kada bi se odvažila da uđe, odlazila bi ka enciklopedijama mitologija i brzo čitala. Nije imala novca za kupovinu. “Knjiga je najbolji prijatelj”, nikada joj ova rečenica nije zvučala tačnije nego dok je izlazila iz lokala. Osećala je kao da napušta iskrenog saborca. Odlazila je od nekoga ko je potpuno razume i pruža ono srce želi. Zamišljala je da živi u domu ispunjenom literaturom, rad u knjižari smatrala je poslom iz snova. Okružena knjigama komunicira bi s najdražim delima, drugima pričala o njima i za to dobijala platu. Nije ni taj san dosanjala.
Morala je i sada biti brza, nema vremena za predah, bar jednu vrstu da okopa i stigne kući pre nego što muž primeti da je nema. Ljubomir je ostao da pre nevremena nabaci bale sena na ambar. Ona nije imala snage, ni veštine da vilom napravi luk do podesta. Rekla je kako ide na kafu u komšiluk, a onda se kradom drugim putem, spustila u šljivik. Ne bi joj muž to dozvolio. Strepeo je. Spremali su se gromovi dok je u njenim rukama metalno oruđe.
U daljini su se čule i rakete kao da grad preti. Mnogo puta se tog leta spremalo nevreme, a umesto potopa je jedva iscedilo nekoliko kapi. Posao se mora uraditi. Nema čekanja, suprug ima svoje, ona svoje, tako mora, učili su je od malena.
Suva zemlja pretvorila se u napuklu koru. Oštrica motike je razdvajala naprsline podižući novi sloj prašine. Vesna je udarala sve jače, ne štedeći snagu koje nije imala mnogo u rezervi. Bezuspešno je tražila dubinu gde će se naslutiti vlaga. Sunce je ispeklo svoje za taj dan. Crni oblaci su ubili zrake, ali nisu toplinu. Samo bi potamneo deo zemljišta na koje bi kanule kapljice znoja. Aterirale su s čela. One koje bi birale drugi put, završavale su na usnama ostavljajući slan ukus u uglu usana.
Prekopavala je zemlju oko svakog stabla šljive. Udarala je i pored zasada izbijajući debelo korenje divlje trave. Na površini se izgorelo žuteo korov, ali pod suvom zemljom je svaki udar motike izgledao kao sudar metala i kamena. Udarala bi dok ne izbije i poslednju žilicu. Prelazila bi na sledeće stablo tek kada bi videla da je oko prethodnog rastresita propusna gomila, a izmeđi praznina. Zamišljala je Vesna, tražeći dašak svežine, zahvalnost zemlje. Uzvratiće obilnim plodom, dogodine će se ovo polje modriti. Na usnama, gde je sada so, biće slatki šljivin nektar.
Smatrala je prirodu savršenom, a čoveka kvariocem idealnog poretka. U mitu koji je želela da pretvori u roman, ljude i životinje bi stvarala priroda od zemlje i vazduha, u osvit dana, a potom uzimala sebi u suton kada zavlada tišina. S novim jutrom bi počinjalo sve iznova. Ne bi postojalo vreme, ni smrt kakvu poznajemo, samo večno ponavljajući ciklus. Svi bi bili u savršenoj harmoniji. Za život bi trebali jedino sunce, kišnica i minerali iz zemlje. Svako bi bio potpuno slobodan, istovremeno savršeni gospodari i najbolje sluge.
Visoko je podigla glavu udahnuvši na usta kao da izvlači poslenje ostatke kiseonika. Kajala se što nije flašicu vode stavila u džep haljine. Popijeno pred odlazak isparilo je u staklenoj bašti što se stvarala oko nje. Već je bila previše daleko da bi otišla do cegera. Zadala je sebi da završi čitav red pre duže pauze.
Odrastala je u ubeđenju da se svaka trenutna teskoba može prebroditi ukoliko se ignoriše. Nosila je gen baba Vinke, sanjarke s kojom su je večito upoređivali. “Ne smiruješ se kao ona”, često su prekoravali “živiš u svom svetu”. Vinka je jedina govorila “majka priroda”, ponavljajući svaki dan, poput mantre, za sve što se događalo oko nje. Vesna je iz te klice razvila onu druga, večno mladu i slobodnu imenjakinju. Nemoj misliti o vrućini, neće ti biti vrućina, ne razmišljaj o zimi i biće ti toplo, prizivaj sreću, govorila je sebi kada bi osetila nelagodu. Što duže čeka voda će biti slađa, a posao se mora završiti, ne zbog drugih, nego zbog majke prirode i majke zemlje.
Smanjivala je broj stabala između pauza, uporno jureći grlom tračak svežine. Znoj više nije birao mesto gde će se pojaviti. Spuštao se niz obraze, vrat, kapao sa čela, obrva. Već su pekle i oči. Podlaktica lanene košulje bila je natopljena. Bol ispod prstiju najavljivao je nove žuljeve. Sivi oblaci su zauzimali poslednje ostatke neba. Ako dolazi oluja, morao bi vetar da je najavi, a i osetljive male liske na mladicama su mirovale. Vladala je poptuna tišina.
Spuštala se valovitim tlom. Voda o kojoj je maštala ostajala je sve dalje, no kraj reda je bio sve bliži i to je nosilo dok su se usta slepljivala. Ignorisala je i sve izraženiju mučninu, ne oseća je prvi put.
Iz susednog polja suncokreta približila se lutalica. Svi su se unapred sklonili od nevremena, jedino avlijaneri bazaju.
“Dođi”, pozvala je Vesna zapuštenog crnom mešanca ukovrdžane dlake. Dahtao je poput nje tražeći vazduh. “Sam’ si mi ti falio”, rekla je više za sebe. Pomilovala ga je nekoliko puta, pre nego je naglo izgovorila: “Idi, nemam ti šta dati”. Sklonila je pogled i nastavila s okopavanjem. Znala da će samo tako pas otići.
Odgovorio je jednim lavežom. Nastavio je da njuši oko sadnica, a potom je i čučnuo uz jednu. Sačekala je da završi, da bi uzviknula “Čibeeee!!!”, preteći ovaj put i motikom. Sada se okrenuo i nastavio da hoda bez cilja.
Mutio joj se pogled, ali je brzo vraćao bistrinu. Oblaci kao da su popili sav kiseonik. Uspela je da se okrene i prebroji pet sadnica do predaha. Još malo pa će se naliti i živnuti. Biće to nikada ukusnija voda, proradiće i želudac.
Na malim pauzama maštala je kako počinje hladna kiša koju poput suve zemlje upija koža. Kapi je sjedinjuju s majkom zemljom. Dele užitak. Odeća se natapa, dok voda prodire i kroz pore. Šparta telom kao infuzija. Nestaje i nevidljivi teg s glave. Misao zadovoljstva traje dok ponovo ne zamahne, a onda iznova oseti mučninu. Bol u stomaku je sve jači, oči ispunjene znojem, pogled se magli. Potraje nekoliko sekundi i potom je malo bolje.
Pet sadnica deluju teže od prethodnih četrdeset. Nizdbrdica pri dnu je još neravnija. Posrnula je, ali se zadržala. Delovalo je lakše da doboko udahne, a potom zaseče zemlju. Kao da je tako manji je intenzitet bola. Pred poslednjom biljkom je mislila da će povratiti, odolevši u poslednjem trenutku.
Red je gotov. Osećala se bolje dok je skupljala snagu da krene ka vrhu. Nevreme kao da odlaže dejstvo. Ako i bude oluje, može stići kući na vreme.
Još jednom je udahnula, ali je sada dah bio kraći. Na čelu su rasle graške hladnog znoja. Napravila je nesiguran korak kada se sve prevrnulo. Tlo se kretalo kao da je na čamcu. Mučnina je postala prejaka i iz nje je izleteo jedan, a potom i drugi mlaz izlučevina. Ispustila je motiku. Želudac se rasteretio. Osećala se još gore. Potpuno nemoćno. Sve se vrtelo. Još je bio dan, a Vesna je videla mrak pre nego je pala na bok. Došao je opet isti pas. Jezikom je kratko prebirao po ostacima hrane u želudačnoj kiselini. Ubrzo je počeo da njuši i Vesnu.
Ispod su drumom prolazili automobili, prvi posle dugo vremena. Na horizontu su počele da blješte munje. Začula se grmljavina. Kapale su krupne kapi kiše, postajući sve brojnije.
Pas se oglasio snažnim lavežom, mnogo galsnijim i dužim nego malo pre. Gledao je u kolovoz.
Ljubomir je sve završio pre kiše. Odložio je vilu na mesto i krenuo kod suseda, da popije kafu.
Priča “Vesna” sadržajno i stilski predstavlja iznimno ostvarenje koje, kroz lik žene koja pred nadolazeću oluju obrađuje šljivik, istražuje teme odnosa prema prirodi, transgeneracijskog prijenosa znanja, braka, osobnog ispunjenja i neuspjeha. Između svakog udarca motikom, Vesna kontemplira o zemlji koja postaje metafora njezina tijela i života. Riječ je o djelu koje kroz jednostavne ali moćne elemente poput “sunca, kišnice i minerala iz zemlje” gradi slojevit svijet čiji su korijeni u prošlosti, ali suštinski je usmjeren prema naprijed. Uvidi izbijaju iz napukle kore, a paralelno se razvija priča o fizičkom gašenju protagonistice. Pripovjedačka vrijednost leži i u izbjegavanju (samo)sažaljenja – tekst održava i pogoni osjećaj svrhe koji ima i njegova junakinja, a sve to rezultira izuzetnom zaokruženošću priče.
Dušan Blagojević rođen u Šapcu 18. juna 1986. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu i treutno je zaposlen u regionalnom nedeljniku “Glas Podrinja” kao novinar i urednik rubrike. Dobitnik je novinarskog prizanja “Cvet jednakosti” za 2022. godinu za najbolji medijski prilog posvećen osobama sa invaliditetom, Pisanjem se bavi deset godina, osvajao je više priznanja na različitim regionalnim književnim konkursima kratke priče. Priče su objavljivane u zbirkama “Trenutak kada je meni počeo mir”, “Dok je reči i pisci su živi” i “Strogo poverljivo iz prošlosti Srbije”. Aktivno se bavi i atletikom.