Na naš natječaj za kratku priču, koji je bio otvoren od 8. studenog do 3.prosinca 2021. u 23:59, u roku je pristiglo 159 priča iz cijele regije. Žiri u sastavu Olja Savičević Ivančević, Andrija Škare i Vesna Božanić Serdar, dodijelio je treću nagradu priči “Vještina sestre” Irene Skopljak Barić.
Obrazloženje žirija:
Priča „Vješina sestre“ Irene Skopljak Barić stilski je dorađena lirska minijatura, napisana u fragmentima koji plijene pažnju i nude užitak u tekstu. Autorica spaja krhotine rasutog intimnog svijeta u cjelinu priče, čitajući postajemo lirski protagonisti koji traže izgubljenu sestru na razne načine, a pronalaze sestrinstvo u svemu. „Vještina sestre“ je demonstracija vještine pisanja, jedinstva forme, jezika i sadržaja.
O autorici:
Irena Skopljak Barić (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pojedine su joj kratke priče i pjesme nagrađene, pojedine pohvaljene i objavljene u publikacijama u sklopu književnih natječaja. Objavljivala je i u književnim časopisima te na različitim internetskim portalima. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Dosad je objavila pjesničke zbirke Neprivezani (2016.) i Plava mahovina (2020.).
VJEŠTINA SESTRE.
Irena Skopljak Barić
BIOLOGIJA.
Povremeno bi se otvoreno zabuljila u mene, bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja. Razmišljala je, kao i obično, o tijelima velike mase i njihovoj svrhovitosti. Mogu li takva tijela zaista savijati prostorvrijeme oko sebe? Stojeći uspravno poput ukrasne zvijezde, sestra je na vrhu kruške bila najveća. Udahnula bi duboko povećavajući masu, a oko nas bi utren nestalo prostora. Oko nas bi se učas utišalo vrijeme.
Urasla u krušku, sestra pušta grane. Iz točke prijeloma izbija divan pup. Vrh izboja. Sad se i ja zabuljim u njene širom otvorene oči i uopće ne plačem. Kad se pomaknem, sestrine me oči netremice prate. Bezrazložno je prekidati igru. Sestre katkad promijene oblik, ali nikad ne nestaju. I ja bih, sestra, htjela drukčiji oblik. Mogla bih, recimo, biti rijeka. Mogla bih poplaviti voćnjak i ponijeti, umotanu u riječni vrtlog, sestru-vidru. Šljunčane su obale dnevne bolnice. Sestrine rane zatrpavamo hrpimice i vraćamo se voćnjaku. Novi krug počinje gdje stari završava i mi smo opet dva skakača s kruške. Dva tijela u ne-prostoru i ne-vremenu.
GRAMATIKA.
Kad su te zime sestru polomljenu iznosili iz voćnjaka, njezini su udovi nestašno ispadali s nosila pa sam ih skupljala. Trčala sam za nosilima i ubacujući u njih što sam već dohvatila – ruku potkoljenicu lijevi palac – govorila i ovo je njezino i ovo je njezino nemojte izgubiti, nemojte molim vas nemojte izgubiti moju sestru. Govorila sam govorila sam govorila sam, a sestra je u riječima pa u slogovima pa u glasovima odskakivala na nosilima-trampolinu sve dok je odjedanput tamo više nije bilo.
Kad su te zime sestru rastavljenu na slogove dopremali u bolnicu, mama se smanjila. Velike mame mogu bez problema savijati prostorvrijeme oko sebe. Mama je, da se samo nije tako smanjila, mogla i bolnički prostor i bolničko vrijeme strpati u džep i istresti ga kasnije pticama. Ptice umjesto prostora i vremena, poznata je činjenica, imaju dva para krila i kljun. Kad god nacrtaš pticu, raširena su joj krila. Gdje god ugledaš pticu, tamo je više nema. Možda za mamu ipak ima pomoći. Pretvori li se u pticu, mama bolničko prostorvrijeme može, ustvari, pojesti.
FIZIKA.
Bakin je voćnjak i prostor i vrijeme igre. Bivajući starijom od dvije sestre, moje je bilo vodeće mjesto. Sestra je sjena prateći pogled prikolica. Dok bih izvodila svoju točku, zabuljila bi se u mene, bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti kao da želi kakvu moju pogrešku. Tada bih je pitala o čemu razmišlja. Razmišljala je, kao i obično, o tijelima velike mase i njihovoj svrhovitosti. Pitala se jesu li i naša tijela takva da mogu savijati prostorvrijeme. Ja bih se tada, stojeći na vrhu kruške, napuhala u oblik balona. Zatim smo gledale: oko nas bi utren nestalo prostora; oko nas bi se učas utišalo vrijeme.
STATISTIKA.
Zimi je najpoštenije pristupati analitično. Pahulju po pahulju prebirati rukama. Trijebiti one cijele na jednu stranu. Odlagati napuknute ili već kako oštećene na drugu. Tko preživi, najčešće priča. Osim ako od traume ne zašuti. Usta su zaleđena gruda snijega.
Kad se popneš navrh brda, pospremiš taj voćnjak u džep na jakni. On tamo ima voditi posve drugi život. U voćnjaku je sestrina potkoljenica i desni lakat, a usred njega iz rasprsnute vratne žile raste stablo kruške. Sestra kruška. Umjesto ruku ledenice raširila. Narasla. U proljeće sestrine su ruke rukavci. Ispod njih otvorenih usta dočekujem sestru tekućicu. Zatvorena sam vodena površina. Sestra laguna za nadolazeću sestru krušku. Nikad nijedna sestra nije mogla teći nezavisno.
Dva smo mora u zimskom voćnjaku. Stabla su nam jarboli, stabla su jašući valovi, stabla su za nadmetanje. S jednog na drugo. S jednog na drugo. Kad se posklizneš, smijem se. Nikad ne možeš biti velika sestra, to mogu biti samo ja. Brža sam. U isto vrijeme more i na njemu oluja.
Kad padneš, smijem se. Svaki je smijeh ledenica i zabija se u korijenje drveća. Voćnjak je zimsko platno. Sestra je meduza skliznula u korijen stabla, slomljena grana kruške. Iz sestrine glave izlaze vriskovi, u nju se vraćaju jeke smijeha. Kad padneš, smijem se. Hajde, ustani, govorim zatim. Ne budali, hladno je. Sestra je nijema pahulja. Držim je za kosu i promatram. Sestrama je najpoštenije pristupati analitično. Odlažem ju napuknutu na drugu stranu. Šutim. Ja sam okrugla gruda snijega. Počinjem i završavam kao sestra.