Noć radosti
Aida Šečić Nezirević
Prolazimo kroz park pored Doma armije, Mračno je žbunje puno uličnih pišaća, a stepenice su zgrčene i sakate. Govorim dječici da budu oprezna, ovdje je lako slomiti nogu. Vraćamo se s proslave Dana dječije radosti, podjele novogodišnjih paketića u školi u kojoj sam direktorica a moj muž profesor. S nama su naši prijatelji Zehra i Esad i njihova djeca.
Osim Djeda Mraza, na svečanoj su nas podjeli dočekali zakuska i piće.
Piću se moj suprug posebno obradovao. Grli Esada i nešto mu šapuće na uho. Esad odmahuje glavom.
– Zehraa – dere se moj đuvegija – neće Esad da pjeva sa svojim drugom. Ruži ga, Zehraaaa!
Urliče Ismir kao vuk u decembarskoj noći, Hana, sedam joj je godina, žmirka, čini to uvijek kad joj je otac pijan. Eldar je još malen, trogodišnjak. S prstom u ustima, stoji i bulji u ogromnu, okićenu jelku pred Domom. Lena i Dina, Zehrine petogodišnje blizanke, gledaju Ismira otvorenih usta. Njima je on zabavan. Zovu ga čika Ismir, gurkaju ga i on ih ganja, onako pijan, i ljubaka. Dina ga odguruje i kaže:
– Bjak, smudi ti iz usta, čika Ismire.
Zehra je ćuška ali on se smije, grohotom, na malenu se ne ljuti, i on je dijete, samo veliko, nezrelo, dosadno i grubo kad nije po njegovom.
Počinje pjevati sam:
– Karanfiiiil se na put spreeemaaaaaaaa i pjevaaa …
– Tiše – kažem mu i spuštam mu ruku na rame – tiše, Ismire, molim te.
Okreće se, gleda me sitnim, pronicljivim očima.
– Šta hoćeš ti – kaže – je li, ti? Ako mi se pjeva, ću da pjevam! …a draga muuuuu konja seeedla i plačeeeeeeee …
Širi ruke, nalik je velikom, nestabilnom slovu T. Kad mu glas konačno pukne, kaže:
– Idemo sad svi kod nas. Kum i ja da popijemo koju.
– Ja ne pijem, Ismire, sto sam ti puta rekao …
– Dobro, karanfile, onda možeš sok popiti!
– Ne – kaže Zehra – Ismire, molim te, nema smisla, kasno je …
– Aaaa, ima smisla, ima, Amirica će nam mezu napraviti, je l’ de, Amirice?
Ne mogu reći da neću. Ne mogu reći tim ljudima, dragim ljudima, da ih ne mogu primiti jer sam umorna ko pseto. Jer mi se ne da praviti mezu, kuhati kafu, namještati osmijeh i ukrasne jastučiće. Zato i ja kažem:
– Haj’te na jednu kaficu.
Ko zna, velim sebi, možda ga sve to izmori, pa zaspe. Kad smo sami a on pijan, uvijek je ljut. Nekad viče, nekad me udari rukom ili kaišem, nekad, kad djeca spavaju, usudi se i da me siluje. A ja trpim. Šta ću. Da se derem, ne ide, probudiću i djecu i komšiluk. Dovoljno me zagledaju kad ujutro idem na posao. Direktorica opet ima tamne naočale. Ona opet nosi duge rukave usred ljeta. Pije, kažu, sedative. Opet im je sinoć dolazila policija. Ko li je sad zvao policiju? Čujem šapate kroz olinjale zidove zgrade, stapaju se sa srkanjem kafe, sa zalijevanjem cvijeća na preblizu postavljenim balkonima. Ona njemu direktorica a on nju bije? Hajd’ što mi obične to trpimo, kud će, recimo, Fika Šaćirova i njena mala s posebnim potrebama, a kuda sam i ja mogla dok mi onaj moj, rahmet mu duši, nije krep’o, ali ona … hem ima para, hem mu šefica. I dođe mi da širom otvorim vrata tih njihovih stanova i da im kažem: Lako vam je tuđom karom gloginje mlatit. A je l’ znate vi, mahaluše, da ja imam staru majku i nepokretnog oca i da sam im triput bježala s djecom? Da mi je muž moj Ismir zaprijetio da će mi mater pretuć’ a oca ugušit’ jastukom, ako ga ostavim. Je l’ znate vi da policajci dođu i malo ga upozore, pa vrcnu guzicama u plavim uniformama i odu. Jer mu je kafanski prijatelj načelnik PU. Pu, pu, pu. Eto.
– Je l’ nezgodno, draga moja? – Zehra oklijeva, oduvijek je bila uviđavna.
Jedna smo drugoj vjenčane kume, a već petnaest godina i radimo skupa u školi. Ona predaje francuski. Ja sam dugo predavala hemiju, a onda sam postala direktorica i njoj i Ismiru, svom mužu, koji predaje biologiju. Nije ni Zehri lako, Esad joj je bolestan, a ona ne voli pričati o tome, nikome, pa ni meni.
– Naravno da nije – kažem i stavljam joj ruku na rame – idemo, djeco.
– Jeeee – kaže četvero mališana.
Ulazimo u haustor. Ismir i dalje pjeva, povremeno zatetura. Esad, zgrbljen pod crnom jaknom, ide pored njega. Djeca skakuću. Haustor miriše na pišaku i paprike. Penjemo se na prvi sprat. Otključavam. Izuvamo se. Tabani me bole od štikli, mrzim ih a nosim ih. To nije jedino što radim, a mrzim.
– Haj’te, izvolite – kažem.
Hladno je. Uključujem tea-peć. Tea troši struju raskalašeno. Djeca se kupe uz nju kao mačad uz majku.
– Paketićiiii – sjeti se Eldar.
– Paketićiiii – zaurlaju i ostali.
Pokloni od Djeda Mraza, zaboravljeni u hodniku, nose se u dječiju sobu. Tamo će ih otvoriti i njihov sadržaj istresti na pod, u debelu gomilu.
– Polako, djeco – kaže Zehra.
– Pusti ih – kažem.
– Njihov smijeh me liječi.
Odlazim u kuhinju. Biram zelenu džezvu duge ručke. Dok čekam da voda prokuha, na posebnom pladnju režem meso i sir. U vrelu vodu sipam četiri kašičice kafe. Sklanjam džezvu sa strane, na veliki metalni poslužavnik stavljam šolje i tacnice, šećerluk sa šećerom u kocki, drugi sa sitnim šećerom, iz frižidera vadim rolat i voće.
– Da ti pomognem? – pita Zehra koja stoji na vratima.
– Ponesi kafu – kažem.
Iz dnevnog se boravka čuje Ismirova pjesma. Kuckanje. Već je odnekud izvukao flašu. On je spužva. U svakom smislu.
Zehra podiže poslužavnik, osmjehuje mi se.
– Zehrice …
Spušta poslužavnik. Usta joj se skupljaju, osmijeh nestaje.
– Je l’ ovo neka božja kazna? – pitam.
– Kako to misliš?
– Zbog Mrkog …
Mrki i ja smo bili u vezi čitavo razdoblje srednje škole. On je išao u trgovačku, ja u gimnaziju. Poslije, kad sam otišla studirati a on se zaposlio kao trgovac, viđali smo se vikendima. Bila sam zgodna, on je bio ljubomoran. Voljela sam lijepu odjeću. On je to znao. Kupovao mi je fine stvari. Kožne tašne i skupe čizme, čak i jednu bundu od lisičijeg krzna. Odakle ti pare, Mrki?, pitala sam ga. Imao je bolesnu majku i trgovačku platu. Smijao se: Ti si moja ljepotica i ja neću dozvoliti da mi te neki dripac iz velegrada otme. I ja sam se smijala. I ljutila. Zar on misli da sam ja takva? Istina je, volim se lijepo obući. Ali ne bih se prodala, nikada i nikome. Nije mi vjerovao. Kad me jednog ranog jutra nazvao tata i rekao mi da je Mrki mrtav, pala u nesvijest. Poslije sam saznala da se ubio, objesio, jer su otkrili da je pronevjerio novac firme u kojoj je radio. Znala sam da je sve to činio zbog mene. Da ga zbog mene više nema.
– Nisi ti kriva.
– Jesam – osjetim da počinjem drhtati.
– O, draga moja.
Zehra me grli, stišće uza se. Njen zagrljaj je dug, smiruje me, odnosi drhtavicu. Preuzimam kontrolu nad sobom. Nosimo poslužavnike.
Ismir širi ruke.
– Aaaaa, evo meze. Haj’mo, navalite! Zagrabite i jedite koliko vam duša ‘oće. Al’ prvo haj’ da nazdravimo.
I onda ustaje, klati se ko barčica na nemirnom moru, čaša s konjakom poskakuje mu u ruci.
– Oj, moj kume, moj rođeni brate … nek te vazda sretni dani prate … i ti, kumo, lijepa si ko vila … kumova si, zato si mi mila … a ti, ženo, moja b’jela rado … odavno mi nisi dala rado …
Jezik petlja.
Noge jedva drže.
Dugo traje zdravica.
A onda, najednom, Esad otvara usta. Zapjevaće. Ili neće. Umjesto pjesme, ispušta dug, neljudski krik. Zjenice mu se okreću ka gore, usta pune pjenom nalik na šlag. Počinje se trzati cijelim tijelom, poput ribe izvađene iz vode. Tako, u tom trzanju, klizi s kauča i završava na podu. Zehra se spušta na pod kraj njega, vadi mu jezik iz usta, gura mu ključ u ruku. Ja se trudim ne okrenuti glavu, trudim se zaustaviti nagon na povraćanje. Čekamo. Trzaji se postepeno umiruju. Riba umire.
– Kume, kume – trtlja Ismir.
– Nema svrhe zvati ga. Sam će se probuditi – šapuće Zehra.
– Ne možete ići kući. Spavajte ovdje – nudim.
– Ne, draga, biće on dobro. Znam ja već. A i blizu smo.
Sat i pol kasnije, odlaze. Pomogla mu je obuti cipele. Obući jaknu. Prebacila mu je ruku preko svog ramena. Drži ga oko struka. Kad ih se gleda s prozora, izgledaju kao ludo zaljubljeni par. Za njima stupaju njihova pospana djeca.
Otac moje djece već sjedi i sipa sebi novu čašu konjaka. Smiješi se.
– Znaš, ženo, ovaj nam kum nije nikakva muškarčina. Malo mu konjaka sipnem u pepsi, a on odmah naglavačke.
– Ti si, znači, kriv za ovo? Lijepo ti je čovjek rekao da ne smije piti alkohol.
– Ženice, večeras imaš da biraš: il’ da te karam il’ da te bijem. Šta ti je draže?
Na podu dječije sobe, pod svjetlošću sobne lampe, u odjeći u kojoj su se slikala s Djedom Mrazom, spavaju moja djeca. Ja sam gospođa direktorica. Ja sam nadređena svome mužu. Moj muž otkopčava pantalone. Moj muž skida kaiš. Trabunja i tetura. Hvata me i stišće. Stišćem oči i uši i nos i usta i želudac. Gutam mrak. Gasim sebe.
Gluha, slijepa, nijema, čekam jutro.
O autorici:
Aida Šečić Nezirević rođena je 27. juna 1978. godine u Zenici, odrasla u Travniku. Diplomirala je na sarajevskom Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti. Piše poeziju, prozu I drame, a najdraže joj je pisati bajke za svoje kćerke. Živi u Sarajevu gdje lektoriše i bori se za rodnu ravnopravnost u jeziku.