Dobitnica 1. nagrade na natječaju za kratku priču „Nastavi priču 2022”.


Albatros

Emina Đelilović-Kevrić


Rekao je Zuka: Evo, zagrabite i jedite koliko vam duša ‘oće. Dugo je trajala zdravica. Iznad zelenog nepreglednog perivoja letio je zalutali rajski albatros. Juso se podignu na prste a potom poviče: Šta ima Albatrose, kako more rajsko danas, more l’ se živit!?

Albatros se okrenu i odgovori Jusi: Nema Juso ovdje govana, nema ni umora, ni smrti. Imaš krila sjajna kao ja, de ti probaj poletjeti!

Juso se osmjehnu, pusti suzu a potom poleti. Krilima sjajnim preleti u tren oka sve što smo mogli pogledom dokučiti. Ramo obliza usta i brkove od svježe kitove utrobe, a zatim odluči raširiti svoja krila: Daj da i ja vidim svijet s visina. Eto, pa mogu onda i da se u rov vratim!

Potom polete svi moji drugari, a meni dođe da i u raju, uprkos njegovim ljepotama, samo spavam.

*

Budi to đubre! Sad je našo spavat!

Moramo bježat!

De povuci ga!

Daj to malo vode, težak je ko ugoljeno krme pred klanje. Polit ću ga.

Ne dam, nek crkne! Kako može u rovu da spava. Uperi konju pušku u glavu.

Rekli su da on samo zijeva i spava. Spava već deset sati. Upišan je.

Je li od straha ili zaborava? Ha-ha-ha.

Znaš li koliko je sati?

Nemam pojma, mrak će, moramo do Centrale, gotovi smo ovdje.

Ko ga stavi u našu diviziju! Pa taj ni žensko neće moć sačuvat a kamoli domovinu.

Jebeš i žensko i domovinu, de izvuci čovjeka, eno njih preko puta, najebat ćemo.

Ramo mi opali šamar, ali me ne probudi. Htio bih im reći da ih čujem ali da se ne mogu probuditi. Trznuo sam se iz sna dubokog, pa ne znam da li ovo sanjam ili smo mi još u raju? 

Jesi li siguran da je živ? Juso mi opipava puls. Živ je nego šta, samo konjina spava

Sagniii glaveee! Čujem snažnu eksploziju. Ramo mi gurnu glavu u zemlju, a potom diže naglo.

Vidi budali zemlje u ustima, a on još spava. Jesmo li svi na broju osim njega. Kad ga ovo probudilo nije, ne znam šta će.

Možda me samo smrt probudi.

 Mene je malo zahvatilo u desnu ruku, ali može se izdržat, reče Ramo pa iz džepa izvadi zavoj na kojem je bilo skorene crne krvi, a zatim obmota rame dva-tri puta i uze me za mišku. Vukli su me niz strmi ukopani rov.

Mjesec sakriven između teških noćnih oblaka postoji i ništa više. Nije bio lijep kao u pričama, nije bio lijep kao kad je čovjek slobodan pa ga gleda. U raju ne stigoh ugledati Mjesec. Tek smo bili za trpezom. Ne mogu vam ga usporediti ni sa čim, bio je sasvim nebitan u tom trenutku. 

 Jeste li ikad ranije vidjeli ovako opasan Mjesec u šumi? Upita Juso. Sakrio se kao i mi. Da hoće izvirit da bolje vidimo. Ne znate kako je kad u šumi padne kiša, ubije u čovjeku vjeru da će ikad prestati. 

Osjećam na usnama zgrušanu Raminu krv, ali ne mogu da se probudim. 

Prošlo je možda oko sat kako me vuku. Osjećam  da su sve umorniji i umorniji, a ja sve teži i teži. 

Uh, jest težak ko da je pojeo za nas četvericu. Nije znao Ramo da smo upravo bili za rajskom trpezom.

Bog te vidio, hoće li se  ikad probudit! Daj vidi je li živ ljudina.

Juso mi ponovo opipava puls.

Živ nego šta, kuca jarane, nikad jače.

Koji mu je kurac onda, što se ne probudi mrcina!

Ovi rokaju sa svih strana, kako ćemo doći do naših sa njim?

Ajde da bacimo njegovu pušku, nije nikad ni opalila, a  bit će i lakši. Juso zadihano i uspaničeno baca s mene sve igračke koje nikad nisam iskoristio. Iskren da budem jezio sam se pomisli da pucam na bilo koga, pa čak i da me napadnu. Kad su me prisilno mobilizirali, prvo sam zaspao od muke, a onda duboko u sebi isplakao dušu. Plakao sam jače nego rođena mater koja je proklinjala i svoju utrobu kad su me odvodili. 

Misliš li da li nas čuje? 

Ne znam fakat, ne znam otkud on ovdje, pomislio bih da je od rata, ali govorila mu je mater da niko nije rođen a da može spavat koliko on može.

A da ga ostavimo? Kiša će!?

Da me ostave ? Ostavite me, molim vas.

Ne možemo ga ostaviti. Mi smo ljudi, gdje će nam duša? Odgovori Ramo Jusi. 

Možemo doći poslije po njega, on će svakako spavati sve vrijeme. Ako ga oni preko nađu, mislit će da je mrtav.

Ići ćete svi u raj jer svejedno niste svojom voljom ovdje. Jedino ako vjerujete da bilo šta od ovoga ima smisla, pa čak i vaša odluka da me spasite. 

Šta ti kažeš Zuka? 

Ne znam, ne bih ja, naš je čovjek, probudit će se. Kako će sam onda?  Gdje ćemo živog čovjeka ostaviti ovdje?

Ako mu je ovo život zajebi ga. 

A je li, ovo nama naš život, kruh ti ljubim! Ima li razlike između njega i nas?

Ja ne želim da se probudim. To sam kao dječak rekao majci. Majko, ne budi me, na drugom svijetu je toplo, nisam gladan, ne osjećam ništa.  Ona je uvijek odgovarala: Sine grjehota je ne osjećat ništa. Kako da joj sada kažem da stvarno ne osjećam ništa i da me ostave i da me ne ostave.

Probudit će se on, kaže Zuka dok me podiže na leđa. Kiša odlučuje pasti. Osjećam njegov znoj koji se slijeva niz vrat. Dišemo zajedno. Kiša udara sve jače i jače, sve slabije i slabije čujemo zvukove rata. 

Sreća što ova kiša pada. Pada i njima. 

Zuka pada, padam i ja. Osjećam snažan udarac o glavu. 

Juso i Ramo se spuštaju kraj nas. 

Zuka jesi li živ!? Čujem kako šapuće Ramo. 

Juso nas opipava. Ovaj je živ samo mu je glava krvava, kaže za mene. Odvaja me od Zuke. 

Prosviralo mu je kroz slijepoočnicu. Kaže Juso.  Osjećam kako su mu suze slane. Sklapa širom otvorene Zukine oči rukama koje su upravo dotaknule duboku rupu na njegovoj glavi. 

Juso šuti. Mokri smo do kosti. Pod prstima osjećam mekoću blata. 

Otkuda sada ciljaju, pas im mater jebo. Toliko im je stalo da nas smaknu i po ovom kijametu.

Šta ćemo sa ovim bilmezom? Moramo sad puzat, kaže Ramo, kao da se ništa nije desilo, doći ćemo poslije po Zuku, ne možemo obojicu vući. 

Vuku me za ruke dok vičem iz sve snage da me ostave i da se spasu. Niko me ne čuje. Pitam se zašto metak nije prošao kroz moje nepokretno tijelo. Silno želim da umrem, da sve ovo prestane, da se oni spasu i možda ipak uspiju osjetiti slast života kakvu ja nikad nisam mogao. 

Bujica vode i blata prate nas niz rovovsku padinu. Priroda ima okus smrtnosti sama po sebi. Svaki dan gledaš smrt, kažem si. Umre oblak, umre list, ugine ptica, ugine miš, umru jarani iz rova, srednoškolski drugari, jedan po jedan, umrijet ćeš u konačnici i ti napokon. Kiša pada –  kiša prestane padati. Živiš, pa tijelo se potroši, pa postaneš ideja da si živ na nekom drugom mjestu, npr. raju. Ili sam ja možda umro i u paklu sam, samo to još ne razumijem. Ili je moj život, njihovi životi, pakao na koji smo natjerani. Da mi je barem malo osjećati želju da se probudim i spasim. Možda ne mogu jer osjećam količinu beznađa u kojem smo sve trojica zatočeni. 

Eno! Eno, svjetla napokon! Svjetionik! Viče Juso.

Šuti budalo, čut će nas neko. Ne diži glavu ni za sveca oca!

Kako će me ćuti od ove kiše nenormalne! Kažem ti, eno svjetionik!

Ti si prolupo sto posto. Nije ti ovo Titanik živ bio!

Divim se Jusinoj upornosti, iako znam da Centrala još nije blizu, uvjeren sam da nećemo izdržat do nje. 

Juso mi naglo pušta ruku, ustaje da pogleda otkud svjetlo dolazi. Jaka eksplozija obrušava zemlju na nas. Polovica Jusine glave odnese snažna bujica, a ostatak ostade pored nas.

Jesam ti reko, magare glupo, da ne ustaješ! Viče Ramo i čupa kosu blatnjavim rukama gledajući kroz Jusino oko ispunjeno prazninom i užasom. Naslanja se na moje grudi. Čujem kako rida od plača. 

Ramo, još se ti možeš spasiti. Šapućem mu dok stenje na mojim grudima. Kuda odletješe sve žive ptice iz mojih grudi? Jedna po jedna, bezopasna. Plakao bih i ja, ali ne mogu. Više nema smisla plakati. Moje plakanje sve je osim katarza. 

O čemu misliš, Ramo, sada, kada si sam? Bojiš li se? Hoćeš li me ostaviti? Ostavi me, molim te. Pokušaj poletjeti i spasiti se. Ramo me ne čuje, koliko god pokušao pomjeriti svoje usne, stisnuti šake, u konačnici zagrliti ga jer ga žalim više nego sebe.  Ramo uzima polovicu Jusine glave, miluje je, a zatim  kopa rupu u koju je polaže. 

Osjećam njegove snažne ruke ispunjene čistom potrebom mozga da preživi iako u sebi ne osjeća više nikakav smisao. Ruke me vuku za jaknu. Obojica smo ispunjeni blatom koje ništa ne govori. 

Nakon par stotina metara u sintezi okrutne kiše i snažnih eksplozija, Ramo zastaje. Dah mu je kratak. 

Stigli smo, stigli smo, uspjeli smo…Govori sasvim tiho i nerazgovjetno.  A zatim pada na mene. 

U Centrali su mi pružili svu moguću njegu, iako nisam imao ni ogrebotine. Ramo je poput Filipidesa izdahnuo čim je ugledao naše odredište. Njegovo tijelo je bilo odloženo odmah do moga, prekriveno starom vojničkom dekom. Niz krevet je kapalo svježe šumsko blato. Ramo je bio sretan, nad trpezom. Ja nisam osjećao ništa posebno. Strah, smrt, život, plakanje, san – sve je izgledalo isprazno da bi imalo značenje. Ljekar u prinudnoj ratnoj operaciji govorio je da sam u komi, da me ovdje ne mogu spasiti, da čim prije trebam otići. 

Albatrose, Albatrose, vikao sam neonskom osvjetljenju iznad glave. Kuda su odletjele sve žive ptice iz mojih grudi?


O autorici:

Emina Đelilović-Kevrić, bosanskohercegovačka je spisateljica, rođena u Travniku 1989.g. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici. Autorica je zbirke poezije „Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) , zbirke kratkih priča „Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021) te zbirke poezije „Moj sin i ja” (Planjax, 2022).