Živjeli smo u groznoj zgradi u najgorem stanu: na najvišem katu, bez susjeda sa čak tri strane, što je značilo probleme s vlagom i nakupinama plijesni po ta tri zida, te astronomskim računima za grijanje kako bismo održali preporučenu kombinaciju temperature i vlažnosti zraka. Prozore smo zimi otvarali širom, ne na kip, jer se navodno jedino tako postiže pun efekt provjetravanja a da hladnoća ne navre u zidove. To za najgori stan komentirao je predstavnik stanara jer ostatak je bio idealan: svi susjedi bili su iznimno tihi, čak i predstavnikova čivava. 34 kvadrata a osjećaj kuće na osami. Kućice, ali svejedno. Biti povezan a biti sam. Imati ljude na dohvat ruke ako trebaš s nekim pocviliti oko tih vražjih računa, a opet svatko ima svoj život i svoj mir. Kad sam provodio dane u hodniku, osjećaj idilice samo se poentirao, tim više što je izostankom prozora najuspješnije namirivao moju potrebu za pećinom nakon životne pozornice. Zatvorio bih vrata prema glavnoj prostoriji koja je ujedno služila kao spavaća i radna soba, blagovaonica i dnevni boravak te vodila prema maloj kuhinji. Samo su jedna vrata prema nukleusu, prema Giti. Opremio bih se kavom, sendvičem, obavezno slušalicama i knjigom, vodu neograničeno punio u kupatilu. Posudio bih polunaslonjač iz boravka, a noge ispružio na ormarić za cipele. Na obje su ih police postupno zamijenile knjige. Ljeti bih otključao vrata stana da uđe zraka, otvorio i prozor u stubištu pa bi mi, utonulom u naslon, povjetarac dugo draškao dupe – svakim me naletom uspokojavao da je sve dobro i kako treba biti.
No kad sam joj prvi put predložio nevidljive subote, Gita se nećkala, kao da joj odjednom nije jasno da rentamo natisnutu konzervu bez atometra privatnosti, ili kao da sam predložio odvojene stanove; nismo sanjali niti 45 kvadrata. Samo jednom tjedno pravimo se da ono drugo ne postoji. Za živce. Energija i živci, najvažnija valuta u svakoj godini. Jesi li siguran? Imamo sve vrijeme svijeta. Siguran si? Sto posto? Imamo sve vrijeme svijeta. Gita je na kraju rekla da me ne može gledati tako nesretnog te se složila da je u odnosu ključno podržati partnera.
Počeli smo škripavo. Da, kava i knjiga najbolje osvježavaju um i usporavaju jutro. Ne, niti leteće da-ne. Nakon što smo uglavili svu logistiku, Gita je počela sa spaćkama. Valjda kao šaljivu provokaciju da je sistem lako hakirati. Izvadivši kruh iz tostera, našao sam dva ugriza. Pa je paradirala u minimalnom negližeu, i to podigla jednu po jednu nogu na kauč mazno nanoseći ulje. Kad smo se drugi put presreli u kuhinji, jedino što sam uočio bila je njena obična bijela majica po kojoj se širila crvena lokva. Razjapio sam usta u široko G, a ona je razotkrila vampirske očnjake i piljila dugu sekundu prije nego što je prasnula u smijeh. Strašno, coknuo sam i do kraja dana nisam napustio hodnik-knjižnicu. Raspištoljila se, a dogovor je dogovor. Pored posude za voće ostavio sam bestseller Quiet o moći introverzije. Iduće jutro zamijenjen je Unfuck your brain. Opet igrica.
Glasno postojanje bez govora. Krckanje nerazgibanih kostiju. Češanje vlasišta i perut koja liježe pod nokte. Škrgutanje zubima po noći i po danu. Natjecanje motora hladnjaka i WC-ventilatora. Vibriranje poruka. Informacija. Odluka. Potvrda. Ugasio sam notifikacije na WhatsAppu.
Radio sam na aplikaciji gdje ljudi prate virtualnog zeca po gradu te tako obilaze mala blaga: zaboravljen most, raskošno stablo, izvanredan pogled. Navigacija je trebala poštovati vizualnu hijerarhiju i biti jasna. Recimo, iz odjela korisničke službe dostavili su temeljit izvještaj o tome kako žalbe na neintuitivan položaj audiovodiča utječu na prodajne ciljeve. Testirali smo ga hipotezama: ako X, onda Y ovisno o različitim personama klijentele. Koliko novaca imaju, jesu li obitelj ili solo, do 29, 34, 35+, koji su im interesi. Svaka je kutija imala svoju mašnicu i bila tako znakovito važna. Klasičan disagree and commit, kako nam propovijedaju na poslu, jer osobno, zeca bih najradije slijedio do kina, knjižnice, knjižare, ili najbolje – doma. Negdje unutra, tiho. Mekano. Da se bar plaća gledanje filmova i čitanje knjiga a da ne moraš pisati ni na koji način pričati o njima. E, tada bih bio bilijunaš.
Pročitao sam da je Truffaut, navodeći poznati francuski oglas da ako voliš život, ideš u kino, tvrdio suprotno: ako te život ne radosti, tada ideš u kino. Također je rekao da su filmofili redovito neurotičari. Vjerojatno i ljubitelji knjiga. Potom sam naišao na citat Chucka Palahniuka da Veliki brat ne gleda, on pjeva i pleše. Izvlači zečeve iz šešira svakog budnog trenutka. Ali TikTok je s pravom napravio content creatora od malog Muje. Obični ljudi i jesu tako kreativni, tako smiješni. Nema bolje teleportacije. Dragi su mi upravo s distance. Volim ljudski potencijal, manje egzekuciju. Poanta se izložiti kad si spreman. Nitko nije sasvim zdrav, a najbolesniji su koji niti ne propitkuju. Gabor Mate zato razbija Mit o normalnom. To moram pročitati sljedeće. Ali što će ti sve to kad nemaš s kim podijeliti? znala je reći Gita. Kako s kim, ne bi da ide u vakuum. Što još imamo po ormarićima? Od klasika, Voltaireov Candide po kojem se za svaki krug pakla uvjeravamo da je najbolji od svih svjetova. Kafkin Proces, potpuno relevantan danas. Samo božica pravde dobija botoks. U Alisi u zemlji čudesa, na dijelu gdje upadne u jezero vlastitih suza te moli lakouvredljivog ali autoritativnog miša da je osuši pričom, nađem bookmark Knjiga je najbolji prijatelj! U drugoj knjizi otkrijem Gitine poručice po nasumičnim stranicama, slova zaokružena u cmok cmok, pokoji crtež na internu foru, srce ispod ušiju, a koju dosad nisam listao nakon posvete. Smili mi se pa odlučim razgibati noge u njenom smjeru. Usput otvorim usta kao test da ih mogu razdvojiti, da nisu kao oni prozirni selotejpi na novokupljenim proizvodima, toliko slijepljeni da ne znaš gdje počinju, niti ne vidiš gdje su, pa živčano rastvaraš i sve poispada. Ima li još čega unutra, zubiju na broju? Sline? A Godard je izjavio da će se muškarac i žena koji ne vole iste filmove u konačnici uvijek rastati. Što je ono Gita rekla za Don’t look up?
Koji je uopće dan, subota? Pogledam na hladnjak, nema popisa kao inače. Deterdžent, omekšivač, krumpiri, 3 paketa mlijeka. Takve, teške stvari. Za mene, za život bez lifta i bez auta. Niti ostataka ručka. Zid iznad kreveta obojan je u nježnozelenu. Nema buđavih mrlja. Nisam ni na rasporedu provjetravanja stana svako 4 sata na 15 minuta. Kombiniram. U zadnje vrijeme gleda serije bez slušalica iako je poduže bilo zatišje, bez onih štoseva. Onda je vraćala dugu glasnu scenu seksa i poslije masturbirala dok sam razvijao zeca. Nisam ništa rekao iz principa, ipak su nevidljive subote prerasle u subote i utorke, pa čitav tjedan, itd., i trebao bih biti zahvalan. Neki dan dvojica su došla popraviti radijator i razgovarala samo s njom. Isprva sam to registrirao kao savršen smjerokaz za ubuduće. Sad kombiniram, kombiniram. Nešto je čudno u državi Danskoj. Gita sjedi za stolom pored prozora, udubljena među tipke na laptopu.
Pogled joj se pretače u svjetlost ekrana kao u oceanske misterije, zatravljeno ispijajući običan espresso. Odjednom ne znam što s rukama pa ih sklupčam iza leđa. Stupim prema kauču, sjednem. Lijevo i desno posložene su deke i jastuci, ja kao da sam dio dekorativnog postava, pa opet ustanem. Protegnem se do polica njoj iza leđa praveći se da nešto dohvaćam. Tako ću najbolje proćiriti što toliko revno istražuje kad ničim ne reagira.
Šalta tabove. Malo tipka, malo provjerava nešto na webu. Naginjem se, otkriva se Muzej prekinutih veza. Skeniram:
Poštovanje,
neki sam dan ispunila formular s pričom te bookmarkom kao prilogom: ako bude odabrana za postav, molila bih vas, ako možete dodati na kraju: Najbolji prijatelj je najbolji prijatelj! A srebrne ribice iz njegove špilje s knjigama izgrizle su nam pradavna ljubavna pisma.
Srdačno…
– Gita? Koji formular? Gita! Možemo prekinuti igru, aj. Gi-ta, Gitaaa! Daj, ne pravi se.
Ignor.
– GITAAAAAAAAAAAAAAA! zaderem se kao da sam je našao mrtvu pa da susjedi zovu policiju ili hitnu, a ona nikad rumenijih obraza.
– Gita, pa daj… Ja sam tvoj Straško, Strahinja, a ti si moja. Strahinja, za čije si me ime zezala jer si mislila da izmišljam. Strahinja, za koje si rekla da zvuči kao opća imenica, zbirna imenica, a ne vlastita, ime. Da koji bi roditelj djetetu usadio korijen neke tako negativne riječi. Strahinja, Strahinja koji je trebao otjerati zle duhove.
Provjerim naokolo, nema mi stvari. Niti kutija kao u američkim filmovima, s mojim imenom da se čitko vidi za gledatelje. Nema ih. Ne nosi šarenu narukvicu od tkanine koju sam joj onomad poklonio. Možda je pukla; kažu kad pukne, ostvari ti se želja. Ne znam što je poželjela, kao s rođendanom: ako kažeš, neće ti se ostvariti. Po slikama je ona, ona s prijateljicama, u društvu, mjesta koja ne prepoznajem, ne znam reći u kojem su gradu niti zemlji.
Prije pozdrava još doda:
Danas mi se stvarno čini samo njegovo ime.
Bijeli zec istražuje potrebu za osobnim prostorom tamo gdje ga nema. Kada se u 34 kvadratna metra života pokušava smjestiti jedan odnos zajedno sa svim osjećajima, očekivanjima i preispitivanjima, pomoć će trebati tražiti od virtualnog i nevidljivog, što će otvoriti pitanja o motivima same potrebe. Sposobnost autorice da kroz žive slike, socijalnu perspektivu i introspekciju pripovjedača prenese kompleksan motiv unutarnje borbe i emocionalne izolacije čini priču “Bijeli zec” iznimnim djelom koje zaslužuje priznanje.
Ines Biškić rođena je u Splitu 1989. godine, a magistrirala nastavnički smjer kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavala je svim uzrastima, od djece do odraslih, te se bavila lekturom i prevođenjem. Danas živi u Berlinu, gdje radi kao viša stručnjakinja za učenje i razvoj.